Moj izbor - Branislav Nušić

Da li je odista vera jača od tuge a nada snažnija od bola? Očekivao sam i ja da će doći moje proleće i moje leto,jer sam dosta zima i dosta jeseni pretu­rio preko glave. Verovao sam i ja da je Bog dobar te hoće da ogreje zrakom one koje je pokosio mrazom.

Marko Murat (karikatura Nušić)

Moj izbor - Momo Kapor

Čovek može da nađe koliko god hoće prijatelja sa kojima će da priča, ali malo je onih sa kojim će da ćuti.“

„Usamljenost nije u tome što smo sami, nego u tome što ne postoji ništa za čim čeznemo.“

„Mnogima bi se dopao da se nisi trudio dopasti se svima.“

“Teži i od građanskog i od verskog rata je onaj koji svako vodi sam u sebi.”

“Sve više ljudi razgovara samo sa sobom po ulicama. Oni vode neki, samo njima poznat, monolog u sopstvenoj drami.”

“Kuće izgore, imanja propadnu, novac se zameni, biblioteke rasture, ali mesto rođenja uvek ti je upisano u pasoš ma gde putovao.”

„Nikada nemamo dovoljno vremena za one koji nas vole, već samo za one koje mi volimo.“

„Zvezde padaju i danju, samo to mnogi nisu u stanju da vide.“

„Ipak nisam pobeđen sve dok ne priznam poraz, a ja ga još ne priznajem.“

„Čovek može da kaže da mu život nije promašen ako može bar jednu jedinu stvar da uradi bolje od drugih.“

‎“Danas svako ima mobilni telefon, ali mnogi nemaju kome da telefoniraju.Nikada sastaviti sva dobra!“

„U zemlji slepih jednooki čovek je kralj.“

„Menjam buduće blagostanje za nekadašnju nadu.“

“Kažu da je knjiga najveći čovjekov prijatelj, a to isto tvrde i za psa. Što se već jedanput ne odluče ko je najveći prijatelj pa da kupim psa, ili knjigu?

„Svi oni, koji traže nešto važno, nešto dragoceno, nešto što su davno izgubili, koračaju na isti način. Poznaćete ih po tome što ih na ulici ništa drugo ne zanima : samo gledaju ispred sebe, samo gledaju i traže, traže…“

„Ljubav… Ona je teška kao bolest i kada čovek ima sreće da je preživi, zauvek mu ostanu ožiljci koji probadaju u određeno vreme; pri pomenu nekog imena, u nekom bledom predvečerju, uz muziku koju smo nekada zajedno slušali, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali.“

“Nama je ljubav bila sve, i još više od toga: zavera dvočlane grupe koja je odlučila da se odupre daleko nadmoćnijem neprijatelju, ničim drugim do slepom snagom svoje privrženosti.”

„A šta je to – ljubav? Kad gledaš u zvezde bez razloga i kad podeliš žvaku i kad pokloniš cvet i ustupiš ljuljašku u parkiću kada je na tebe red da se ljuljaš! Kad onome koga voliš daš jedan griz i kad podeliš sa njim gumu za brisanje na dvoje i kad mu das jedan liz! Kad nacrtaš srce i unutra upišeš vasa dva imena. Ako to nije ljubav, ja onda, stvarno ne znam šta je!“

„Postoje beznačajna, siva, prljava i sumorna mesta, za koja nas nekim čudnim slučajem veže ljubav.Nalazimo bezbroj misterija u kakvoj trafici, osećamo strašnu tajnu iza odškrinutog prozora na periferijskoj straćari, a neki nasip pokraj želetničke pruge, zarastao u korov, postaje nam očajnički cilj kome se omađijano vraćamo čitavog života.Kakvo je to prokletstvo? S druge strane, postoje gradovi čuveni zbog svoje lepote, ali nam ne znače baš ništa, jer ih nikad nije ozarila naša ljubav, neki tajni smisao.Koračamo kroz njih zevajući od dosade. Krivica nije do tih gradova – ona je u nama. Zbog toga, najpametniji ljudi i ne putuju. Sede na trgu na kom su se rodili, i čekaju da svet dođe do njih.“

„Traži se jedna polovna nedelja,bez vesti o nesrećama i ratovima! Traže se prijatelji, makar dotrajali, svi oni iščezli, raseljeni, izgubljeni, poženjeni, traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav!“

„Tražimo neke slične ptice, ali njih nema u našoj prosečnoj građanskoj sredini. Ipak, osećamo da negde postoje neka divna, pametna stvorenja koja će jedne večeri sleteti u naš mali pakao i izbaviti nas bede i poniženja.“

„Počinjemo da se bavimo umetnošću, osećajući da nešto nije u redu sa nama. Očigledno, razlikujemo se od drugih i to nas muči. Stranci smo među svojima još od malih nogu. Rasejani smo, roditelji nas kinje, nespretni smo, zbunjeni i stidljivi, bledi i unezvereni, izbegavamo masovne svečanosti, povučeni smo, mnogo čitamo i još puno više -mislimo.“

“Teško onome kome se, posle mnogo godina pruži prilika da provede noć sa nekom od svojih najvećih ljubavi koju nikad nije takao! Ostaće bez ičega u srcu, siromašniji za jednu najlepšu bajku. Kada se uveri da se ne razlikuje od drugih žena, da nije ni bolja, ni lošija, tačnije da nije bila ni iz bliza vredna onolike patnje, i da joj je svu vrednost koju je posedovala ustvari rasipnički poklanjala samo ta neuzvraćena ljubav. Hoću svoju ljubav natrag!”

“Ne treba se plašiti samoće. Ona je plemenita, ona je deo našeg života, baš kao i okupljanje. Ali nju ne može svako da izdrži! Ona nije za slabe, koji neprestano moraju da budu okruženi drugima da bi zaboravili koliko su slabi. I ne može svako iz svoje samoće, poput školjke, oblikovati biser i pokloniti ga drugima. Jer, poznato je: ne pravi svaka školjka biser. Najveći broj njih služi samo za jelo.”

“Vi ste, zaista bogata zemlja – kazao je stranac umoran od čuda. I jesmo – odgovorio sam ponosno. Već duže od četrdeset godina, oni koji su na vlasti uporno kradu, a vidite, još dosta toga je ostalo! Bog čuva Srbiju, pandur ćupriju, a budala pare."

Momo Kapor

Moj izbor: Draško Sikimić

GUŽVA NA SREDINI

Bilo bi dobro da jedni od drugih ne očekujemo samo prosječnost. I ne bi bilo loše da malo više očekujemo perfekciju i savršenost, pa i ako je ona previsoko, i možda mnogima nedostižna, dobro je makar težiti joj, i tako se možda malo odmaći od ove dosadne i ustajale osrednjosti, jer postalo je previše tijesno na toj sredini. Pa hajde onda da postavimo daske onima koji mogu dalje i više od nas, da ih izvučemo iz ovog zajedničkog blata, jer muka mi je da gledam sve te velike genijalne ljude među nama prosječnima; čemu da ih zadržavamo na svom nivou kad su oni za visine, a ako ih pustimo gore, onda ćemo i mi u ovom blatu lakše disati.”

OBMANA

Tako to uvijek biva: čovjek koji ničim nije zaslužio da bira vladara, izabrao je čovjeka koji ničim ne zaslužuje da bude izabran.

Zar svaki čovjek ne bi trebalo da se zapita: Pa zašto sam dobio pravo da biram? Čime sam stekao to pravo? Zar ne bi trebalo da posjedujem neku vještinu i znanje da bih o tako nečemu rasudjivao? Zar ne bitrebalo da i sam budem sposoban da vladam da bih odlučivao ko će biti vladar?! Šta to oni smjeraju?! Da mojim neznanjem opravdaju svoje neznanje?!  Obmana je to!

HOTEL U GLAVI

Da sam joj naplaćivao

sva noćenja u mojoj glavi

danas bih imao dovoljno novca

da je vodim u Pariz.

A ovako je u Pariz

vodi onaj

koji uopšte nema

Hotel u glavi.

***

JA, KAMEN

Kada bih ja, kamen,

našao onu kojoj ću da budem staklo,

da kroz mene gleda u svijet,

i na meni da ostavlja svoj dah,

na kome ću da pišem njeno ime,

i crtam svoj osmjeh.

Kada bih ja, kamen, našao onu,

Pred kojom smijem biti

drhtav i lomljiv,

providan i zamagljen (tajnovit),

prljav i čist,

i kada bih ja, staklo

mogao da,

nikada više,

ne moram da budem kamen.

***

KAD SAM ĆUTAO

Napisala si mi

“Napiši bar Ok”

I napisao sam ti Ok.

Da si mi napisala

“Napiši bar knjigu...

čitavu...”

Ja bih ti napisao knjigu

čitavu

Jer ne znam šta drugo da kažem

***

LIJEK

Neka razočaranja

fizički bole,

ali nemaš na šta led da staviš,

nemaš šta da namažeš I zaviješ;

vazduh te boli.

Kako se liječi vazduh?

Disanjem.

Kako se ljekovito diše?

Hodanjem

Kako se ljekovito hoda?

Nazaustavljanjem.

***

“Čovjekova pažnja je odvučena

u podrum

I pretučena.

Rečeno joj je da više nikad

ne obraća sebe

na dobro u Čovjeku.”

***

CIRKUS

Teško je bilo šta reći

ili bilo šta napisati

medju toliko neslušača

i nečitača,

a naročito je teško

medju toliko brbljivaca

i piskarala.

Teško je biti duhovit

medju toliko cirkusanata

i biti svoj

medju toliko tudjih,

i biti jedinstven

 među toliko istih.

I teško je biti čovjek

medju toliko ljudi,

a posebno je teško biti niko

medju tolikim

samozvanim ličnostima.

Moj izbor Alber Kami, Mit o Sizifu

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957.god.

U tome je bila sva moja ljubav prema životu: tiha žudnja za onim što će mi možda izmaknuti, gorčina prikrivena zanosom.

O, dušo moja, životu besmrtnu ne stremi ti, već polje mogućega iscrpi. PINDAR, 3. pitijska

Poput velikih djela i duboki osjećaji znače uvijek više negoli su svjesni da iskazuju.Veliki osjećaji nose u sebi svoj svemir, blistav ili bijedan. Oni svojom strastvenošću rasvjetljavaju jedan isključiv svijet gdje nalaze svoje podneblje. Postoji univerzum ljubomore, častoljublja, sebičnosti ili velikodušnosti. Ono što je istinito o već specijaliziranim osjećajima, bit će još istinitije za emocije, u osnovi jednako neodređene, ujedno i zbrkane i „sigurne”, i udaljene i „prisutne”, kao što su one koje u nama pobuđuju ljepota ili apsurd. 
Osećaj apsurdnosti može iznenaditi bilo kojeg čoveka na zavijutku bilo koje ulice. Takav kakav jeste u svojoj očajnoj golotinji, u svojoj neprozirnoj svetlosti, on je neshvatljiv. Međutim, i sama ta teškoća zavređuje da se o njoj razmišlja. Lako je moguće da nam čovek zauvek ostane nepoznat i da u njemu uvek ima nešto neshvatljivo što nam izmiče. 
Praktično poznajem ljude, prepoznajem ih po njihovom vladanju,, po posledicama koje njihov prolazak izaziva u životu. I sve te iracionalne osećaje koje analiza ne bi mogla iscrpeti, jednako mogu praktično odrediti, proceniti ih, ujediniti zbir njihovih posledica u kategoriji inteligencije, shvatiti i naznačiti sva njihova lica, ocrtati njihov svet. Sigurno je da jednog glumca neću osobno bolje poznavati premda ga stoput vidim. Zbrojim li, ipak, sve junake koje je on igrao i kažem li da ga u stotom liku donekle bolje poznajem, zna se da će u tome biti deo istine. Jer je taj belodani paradoks istodobno i poučna priča. On sadrži moralnu pouku koja uči da se čovek jednako određuje i po svojim pretvaranjima, i po svojim iskrenim zanosima. Napokon, isto je, iako za ton niže, i s osećajima što su nedokučivi u srcu, ali ih delimično otkrivaju postupci koje potiču i duhovni stavovi koje pretpostavljaju.

Sve dotle dok duh šuti u nepomičnu svijetu svojih nadanja, sve se odražava i uređuje u jedinstvu njegove čežnje. Međutim, na njegov prvi poriv ovaj svijet puca i ruši se: beskraj blistavih krhotina nudi se spoznaji. Valja napustiti nadu da ćemo ikad iznova sastaviti blisku i spokojnu površinu koja bi našem srcu donijela mir. Nakon toliko stoljeća istraživanja, nakon toliko odustajanja među misliocima, mi dobro znamo da je to istina za svu našu spoznaju. Zanemarimo li okorjele racionaliste, može se reći da se danas gubi nada u pravu spoznaju. Ako bi trebalo napisati jedinu značajnu povijest ljudske misli, valjalo bi je napraviti od njezinih uzastopnih kajanja i njezinih nemoći. 

Izvjesnost o Bogu koji bi životu dao smisao daleko je privlačnija negoli moć da nekažnjeno činimo zlo. Izbor ne bi bio težak. Ali, izbora nema, i tada počinje gorčina. Apsurd ne izbavlja, on veže. On ne dopušta sve. Sve je dopušteno - ne znači da ništa nije zabranjeno. Apsurd samo izjednačava posljedice tih djela. On ne preporučuje zločin, bilo bi to djetinjasto, već utvrđuje beskorisnost grižnje savjesti. Ako su sva iskustva podjednaka, tada je i iskustvo dužnosti jednako opravdano kao i neko drugo.

Vrijeme će dati vremenu da živi, a život će služiti životu.

Sva su iskustva ista. Ima ih koja služe ili koja štete čovjeku. Služe mu ako je svjestan. U protivnom su bezvrijedna: o čovjekovim porazima ne presuđuju okolnosti, već on sam. 

Zašto bi trebalo voljeti rijetko da bi se jako voljelo?

Ljudi koji žive od nade teško se prilagođavaju ovom svijetu gdje dobrota ustupa mjesto velikodušnosti, nježnost muškoj šutnji, zajednica osamljenoj hrabrosti. I svatko će reći: „Bio je to slabić, idealist ili svetac”. Valja, doista, poniziti veličinu koja vrijeđa.

Ima onih koji su stvoreni da žive i onih koji su stvoreni da vole...vječna ljubav postoji samo onda kada je onemogućena. Nema strasti bez borbe.. Mi nazivamo ljubavlju ono što nas spaja s nekim bićima samo zbog zajedničkog načina gledanja, za koje su odgovorne knjige i legende. Međutim, od ljubavi poznajem samo onu smjesu želje, nježnosti i razumijevanja koja me spaja s nekim bićem. Taj spoj nije isti i za neko drugo biće. Nemam pravo nazivati istim imenom sva ta iskustva...Plemenita je ljubav samo ona koja zna da je istodobno i prolazna i jedinstvena.  

Za svjesna čovjeka, starost i ono što ona znači nije iznenađenje. On je baš zato svjestan što ne skriva pred samim sobom užas od nje.

U kojoj se mjeri glumac koristi svojim likovima, teško je reći. No to i nije važno. Važno je samo znati do kojega se stupnja poistovjećuje s tim nezamjenjivim životima. Zapravo se događa da ih ponese sa sobom, da oni polako prekorače vrijeme i prostor gdje su rođeni. Oni slijede glumca koji se više ne odvaja lako od onoga što je bio. Događa se da, dižući čašu, čini to kretnjom kojom Hamlet podiže svoj pehar. Ne, nije tako velik razmak što ga dijeli od likova koje oživljava. On tada obilno potvrđuje, svakog mjeseca ili svakog dana, onu tako plodnu istinu što uči da nema granice između onog što čovjek želi biti i onog što jest. On pokazuje do koje točke privid čini bitak, uvijek obuzet željom da što bolje predstavi neki lik. Jer njegova je umjetnost da se neograničeno pretvara, da što dublje uđe u živote koji nisu njegovi. Na kraju njegova truda razjašnjava se njegov poziv: prionuti svim srcem da ne bude ništa ili da bude više njih. Što je tješnji okvir koji mu je dan da ostvari svoj lik, to je neophodniji njegov talent. Za tri sata će umrijeti pod likom koji je sada njegov. Potrebno je da u ta tri sata osjeti i izrazi jednu cijelu izuzetnu sudbinu. To se zove izgubiti se da bi se iznova našao. U ta tri sata on kroči do konca bezizlazna puta za koji je čovjeku iz partera potreban cijeli život da bi ga prešao. 
Tako glumac stvara svoje likove za predstavu. On ih crta ili oblikuje, uvlači se u njihov zamišljeni oblik i njihovim utvarama daje svoju krv

Dostaje malo mašte da se  osjeti što znači glumčeva sudbina. On stvara i niže svoje likove u vremenu. U vremenu također uči njima vladati. Što je većma živio raznim životima, to se lakše od njih odvaja. Stiže vrijeme kada valja umrijeti na pozornici i u životu. Sve što je proživio nalazi se pred njim. On jasno vidi. Osjeća koliko u toj pustolovini ima mučnoga i nenadomjestivog. On zna i sada može umrijeti

. „I neka budu blagoslovljeni oni”, veli Hamlet, „čiji su krv i razum tako čudno izmiješani međusobno da nisu flauta na kojoj prst sudbine svira na rupicu koja mu se dopada.”

Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.

Uvijek dođe vrijeme kada valja izabrati između kontemplacije i akcije. To se naziva postati čovjekom. To je razdiranje užasno. Za ponosno srce, međutim, tu ne može biti sredine. Postoji Bog ili vrijeme, ovaj križ ili ovaj mač. Ovaj svijet ima viši smisao koji nadilazi njegove nemire, ili su istiniti samo ti nemiri. Valja živjeti s vremenom i umrijeti s njim, ili ga se osloboditi za jedan viši život.

Kako ne razumjeti da u ovom ranjivom svijetu sve što je ljudsko, i samo to, dobiva dublji smisao? Napeta lica, ugroženo bratstvo, međusobno ljudsko prijateljstvo, tako snažno i tako nevino, to su istinska bogatstva jer su prolazna. Duh među njima najvećma osjeća svoju moć i svoje granice. To će reći, svoju djelotvornost. Neki su govorili o geniju. Ali, genij, to se olako kaže; meni je draža inteligencija. Valja reći da ona može biti divnom. Ona obasjava ovu pustinju i njome vlada. Ona poznaje svoja robovanja i razjašnjava ih. Umrijet će istodobno s tijelom. Ali je znanje njezina sloboda.
Meni ne trebaju ideje ni vječnost. Istine koje su po mojoj mjeri ruka može dodirnuti.

Biti bez nade ne znači očajavati. Zemaljski plamenovi vrijede koliko i nebeski mirisi. Ni ja, ni bilo tko drugi, ne možemo ovdje suditi o njima. Oni ne traže da budu bolji, već pokušavaju biti dosljedni. Primijenimo li riječ mudrac na čovjeka koji živi od onoga što ima, ne misleći na ono čega nema, tada su oni mudraci. Jedan od njih, osvajač, ali osvajač duha. Don Juan, ali Don Juan spoznaje, glumac, ali glumac inteligencije, zna to bolje od bilo koga drugog: „Čovjek nimalo ne zaslužuje prednost na zemlji ni na nebu kad je svoju dragu, sitnu ovčju blagost doveo do savršenstva: pa ipak u najboljem slučaju ne prestaje i dalje biti draga, smiješna ovčica s rogovima - i ništa više, čak ako se i ne raspukne od taštine i ako ne izazove sablazan svojim prosudbenim stavovima.” 

Svi ti životi održavani u škrtu zraku apsurda ne bi se mogli održati bez neke duboke i postojane misli koja ih svojom snagom bodri. Dapače, ovdje to može biti samo jedan neobičan osjećaj vjernosti. Viđeni su svjesni ljudi kako u jeku najbesmislenijih ratova ispunjavaju svoju dužnost, ne vjerujući da tako sami sebi proturječe. Jer bilo je važno ništa ne propustiti. Postoji, dakle, metafizička sreća da podrži apsurdnost svijeta. Osvajanje ili gluma, nebrojene ljubavi, apsurdna pobuna, počasti su koje čovjek odaje svome dostojanstvu u borbi gdje je unaprijed poražen. Treba samo ostati vjeran pravilu borbe. Ta misao može biti dostatna kao hrana duhu: ona je podržavala i podržava cijele civilizacije. Rat se ne niječe. Valja umrijeti ili živjeti u njemu. Tako je i s apsurdom: valja disati s njim; priznati njegove pouke i pronaći njihovu srž. Glede toga, apsurdna radost u pravom smislu, to je stvaranje. „Umjetnost, i samo umjetnost”, veli Nietzsche, „imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine.” 

Stvarati znači dvaput živjeti..Na kraju uvijek poprimamo lice naših istina

Umjetničko djelo nastaje tako da se inteligenciji ne dopusti razmišljati o konkretnom. Ono označava trijumf čulnog. Istodobno se u tome može vidjeti jedno estetsko pravilo. Istinsko umjetničko djelo uvijek je po ljudskoj mjeri. Ono u biti kazuje „manje”

Ako je jedna umjetnost lišena pouke, onda je to doista glazba. Ona je odveć bliska matematici da od nje ne bi poprimila i njezinu bezrazložnost. Ta igra duha sa samim sobom prema uglavljenim i odmjerenim zakonima odvija se u zvučnom prostoru koji pripada nama, a onkraj njega titraji se ipak susreću u neljudskom svijetu. Nema čistijeg osjeta.

Misliti prije svega znači željeti stvoriti jedan svijet (ili ograničiti svoj, što je zapravo isto). To znači krenuti od temeljna nesklada što dijeli čovjeka od njegova iskustva da bi se, prema njegovoj čežnji, našlo zajedničko gledište, svijet potkrijepljen razlozima ili rastumačen analogijama koji bi omogućio da se riješi nepodnošljiva razjedinjenost.

Plodnost i veličina nekoga književnog roda mjere se često prema otpacima koje nalazimo u njemu. Zbog velikog broja loših romana ne smijemo zaboraviti veličinu najboljih. Baš oni nose sa sobom svoje svjetove. Roman ima svoju logiku, svoja razmišljanja, svoju intuiciju i svoje postulate. Ima također i svoje zahtjeve za jasnoćom

Malo misli udaljava od života, ali mnogo vodi k njemu. 

Ima toliko uporne nade u ljudskome srcu. Najosiromašeniji ljudi ponekad završavaju pristankom na obmanu. To odobravanje nametnuto potrebom za mirom, unutrašnji je brat egzistencijalnog pristanka. Postoje tako bogovi svjetlosti i kumiri od blata. Ali treba pronaći srednji put što vodi čovjekovim licima. 

Ako Bog postoji, sve ovisi o njemu i mi ništa ne možemo protiv njegove volje. Ako ga nema, sve ovisi o nama. Za Kirilova, kao i za Nietzschea, ubiti Boga znači sam postali bogom - to znači već na ovoj zemlji ostvariti vječni život o kojem govori Evanđelje.

Dostojevski u sljedećim svescima Dnevnika razvija svoj stav i zaključuje ovako: „Ako je vjera u besmrtnost tako potrebna ljudskom biću (da ono bez nje dolazi do samoubojstva), tada je ona normalno stanje čovječanstva. Budući da je tako, besmrtnost ljudske duše postoji bez ikakve sumnje.”
(Mit o Sizifu)

***

"Utonuo sam u polusan na suncu, u dva popodne, kada me je probudila užasna buka. Ugledah sunce na dnu mora, talasi su gospodarili uzburkanim nebom. Odjednom je more gorelo, sunce se slivalo u dugim ledenim mlazovima niz moje grlo. Oko mene mornari su se smejali i plakali. Voleli su jedan drugog, ali nisu praštali. Tog dana ugledah svet kakav jeste i reših da prihvatim da njegovo dobro može u isti mah biti i zlo, a njegove greške spasonosne. Tog dana shvatih da postoje dve istine, od kojih jednu nikada ne treba reći...

Neobičan južni mesec, malo okrnjen, prati nas već nekoliko noći, a zatim brzo sklizne s neba do mora, koje ga proguta. Ostaju Južni krst, retke zvezde, porozan vazduh. Tog časa, vetar sasvim prestade. Nebo se talasa i ljulja iznad naših nepomičnih katarki. Ugašena motora, svijenih jedara, zviždućemo u toploj noći, dok nam voda prijateljski lupka o bokove. Bez naređenja, mašine su utihnule. Zaista, zašto produžiti i zašto se vraćati? Obuzima nas blaženstvo, neko nemo ludilo nas, neodoljivo, uspavljuje. Naiđe tako dan kada sve izgleda dovršeno: tada se treba prepustiti i potonuti, kao oni koji su plivali do iznemoglosti. Ostvariti, šta? To oduvek prećutkujem i samom sebi. O, gorka posteljo, kneževski ležaju, kruna leži na dnu mora!" 

(More izbliza)

---

KALIGULA: Samoća!? Znaš li ti šta je samoća? Ali ona pesnika i kukavica. Samoća? Ali koja? Ah! Ti ne znaš da nikada nismo sami! I da nas svuda prati ista težina prošlog i budućeg! S nama su ljudi koje smo ubili. No lako za njih... Ali oni koje smo ljubili i oni koje nismo ljubili a koji su ljubili nas, kajanje, žudnja, gorčina i nežnost, drolje i bagra bogova!
Sam! Ah, kad bi umesto ove samoće, zatrovane senama uživao onu pravu, tihu i drhtavu usamljenost stabala. Samoća... Ne, Scipione... Nju čini škrgut zuba i odjek izgubljenih glasova. I ležeći kraj žene koju grlim, dok se noć zatvara nad nama, a ja, udaljen zbog zadovoljene puti, mislim da sam dosegao deo sebe izmedju života i smrti, moja smoća se ispunjava oporim mirisom žene što nestaje u meni.
SCIPION: Svi ljudi imaju u životu neku blagost. Ona im pomaže da nastave. I njoj se obraćaju kada su umorni.
KALIGULA: To je istina, Scipione.
SCIPION: Ima li u tvojoj duši nešto poput suza i tihog utočišta?
KALIGULA: Ima.
SCIPION: A to je?
KALIGULA: Prezir.

**

Svet je nevažan! Onaj koji to uvidja zadobija slobodu. Mrzim vas jer niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete, a sanjate o sigurnosti kao što devojka sanja o ljubavi, vi koji ćete umreti u strahu ne znajući da ste lagali celog života...

(Kaligula)

***

* Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire.
* Ne hodaj ispred mene, možda te neću slediti. ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Hodaj pored mene i  budi samo moj prijatelj.  
* Uvek idi predaleko, jer to je mesto gde prebiva istina.
* Čovek je više čovek po stvarima koje prećutkuje nego po onima koje kaže.

* Bogu se obrаćаmo sаmo ondа kаdа hoćemo dа postignemo nešto nemoguće. Zа nešto moguće dovoljni su nаm i ljudi.

* Nаučio sаm, dа tаko kаžem, živeti s mišlju dа nikаdа neću nаći mir i sreću. Ali još uvek ću sve od sebe dаti između tа dvа trenutkа.

* Novаc moždа ipаk nije zlo, inаče gа se zаcelo ne bismo mogli tаko lаko osloboditi.

* Protiv neprijаtnih istinа imа sаmo jedаn lek – trebа se s njimа pomiriti.

* Trаžiti ono što je istinito ne znаči trаžiti ono što je poželjno.

* Čin ljubavi je u neku ruku priznanje. U njemu se, bez skrivanja, oglašava sebičnost, iskazuje se taština ili se pak otkriva istinska plemenitost.

Moj izbor - Meša Selimović - I deo

„To što nam je otac uskraćivao željenu ljubav, bila je naša a možda i njegova nesreća. Ali je ta praznina među nama mogla da bude razlog i izvor mnogih kompleksa kod nas, dece. Emocionalna povređenost i oštećenost mogla se u nama okrenuti u potpuni nihilizam i cinizam, ili u neutoljivu emotivnu glad, ili u buntovništvo, otpor, težnju za nezavisnošću svih ljudi i svih veza, stalno osećanje povređenosti koje se nikad i ničim ne može rekompenzirati, zbog čega je čovek večno u stavu odbrane. Desilo se i jedno, i drugo, i treće, a kod mene se naručito izrazilo kao pobuna protiv nasilja autoriteta. I zauvek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvek sam je očekivao, a svako me mogao prevariti i pridobiti pitomošču, nežnošću, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario opet sam bio spreman da naletim na isti mamac…“

Meša Selimović, odlomak iz autobiografije “Sećanja”

"Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao , kao konac, i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može..Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti…"

"Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe."

"Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i onće počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete. Kuda i kako da ode?"

"Volim prirodu,volim šumu,rijeku i onaj moj stari bunar. Volim da porazgovaram,

od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore...

Nisam naročito pametan,niti mislim da je to važno,važnije je da je čovjek pravedan

i da se ne truje ružnim mislima. ...Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka."

"Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš."

"Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio… Sad o tome mislim drukčije… Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više…"

"Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda."

" Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost, što i jest, ali postane najveća strast. 

I brani čovjeka od njegovih ludosti. Svijet se može rušiti, a ti ćeš, nepomičan, buljiti u vodu.

Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost. 

Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu! 

Ne bi bilo buna ni nereda.

Kažem ti: lovi ribu, Ahmete Šabo! "

"Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo..."

"Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od jučer i hoću biti čovjek s ovim od danas, drugačijim, možda i suprotnim ali me to ne buni jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi."

"Sve ima svoju suprotnu stranu, i ljudski duh, živ, živ i uznemiren, poželi da prevrne svaku stvar, da joj vidi naličje, pitajući se da to možda nije lice."

"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života."

"Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ."

"Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta. A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri..."

Nisam htio ni jesti, ni piti, odbio sam kad me nudila, htio sam biti drugačiji od ostalih, zato sam bio isti.

Na što god se odlučio, morat ću učiniti ja, sam. Bilo da oprostim, bilo da namirim.

Tajna se duže pamti nego jasna istina.

Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.

Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

Najmanje se govori kad te se najviše tiče.

Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

Razgovor je spona među ljudima, možda i jedina.

… uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja…

Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.

Osama i tišina prvi su preduvjet da se nešto stvori.

Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

San je ono što se želi, a život je buđenje.

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti, jer, što nije bilo, nije ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.

Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

Pa u tome i jeste sve- vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati, bez te tačke za koju si vezan, život nije odlaženje i vraćanje- nego lutanje.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.

Ali nikad ne znamo što izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.

Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.

Opasno je kad se čovjek nađe sam, okružen tišinom tuđeg neprisustva, više je strahova i čudnih razgovora sa sobom.

"Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od raspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam što sam u tom kršu." 

Lijepo je ovo osjećanje ponosa, brani nas od kajanja.

Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, jednom liku, stvarnijem i lepšem od mašte.

"Hoćeš li vina, dragi? — Neću. Neka me boli. Kad pijem, zaboravim, pa me ne boli. — I treba da zaboraviš. — Ne treba da zaboravim. Neću da zaboravim. Ako zaboravim, pomiriću se. A ja neću da se mirim. Hoću da bude ono što želim.  (Ostrvo).

Ostaje tako da živi želja i vera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi.

Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje.

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prodje?

Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti zna je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubi svoj mir.

Mahmut ih je naučio i kako treba da sviraju, tiho, gospodski, da se čuje samo do kućnih vrata, da ulazi u srce, da te davi u grlu a ne znaš zašto.