среда, 27. јул 2016.

Moj izbor : Vislava Šimborska



NIŠTA DVAPUT 
Dvaput se ništa ne događa
niti će se dogoditi. Zbog toga
neuvežbani smo se rodili
i nerutinski pomrećemo.
Makar učenici
najgluplji u školi sveta bili,
nijednu zimu ni leto
nećemo ponavljati.
Nijedan dan se neće ponoviti,
dve slične noći ne postoje,
ni dva ista poljupca,
ni dva jednaka pogleda u oči.
Juče, kada ime tvoje
neko kraj mene glasno izgovori,
bi mi kao da ruža
kroz otvoren prozor pade.
Danas, kada smo zajedno,
okrenula sam lice ka zidu.
Ruža? Kako izgleda ruža?
Da li je to cvet? A možda je kamen?
Zbog čega se, trenu crni,
s nepotrebnom zebnjom mešaš?
Postojiš - prema tome moraš proći.
Proći - prema tome to je lepo.
Nasmejani, zagrljeni,
pokušavamo sklad da nađemo,
iako se kao dve kapi čiste vode
razlikujemo.

***

Pogledao me je, dodao mi lepotu,
a ja sam je primila kao svoju.
Srećna, progutah zvezdu.
Dopustih da budem izmišljena
po slici i prilici odraza
u njegovim očima. Igram, igram
uz lepet iznenadnih krila.
Sto je sto, vino je vino
u čaši koja je čaša
i stoji stojeći na stolu.
A ja sam prividna,
prividna do neverovatnosti,
prividna prosto do krvi.
Pričam mu šta hoće: o mravima
što umiru od ljubavi
pod sazvežđem maslačka.
Kunem se da bela ruža
polivena vinom peva.
Smejem se, naginjem glavu
oprezno kao da proveravam
pronalazak. Igram, igram
u začuđenoj koži, u zagrljaju
koji me stvara.
Eva od rebra, Venera iz pene,
Minerva iz Jupiterove glave
bile su neuporedivo stvarnije.
Kad me on ne gleda,
tražim svoj odraz
na zidu. I vidim samo
ekser s koga je skinuta slika.

                                                  
Jarek Puczel





Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...