недеља, 11. септембар 2016.

Moj izbor: Vojislav Ilić



ZIMSKO JUTRO
Jutro je. Oštar mraz spalio zeleno lisje,
A tanak i beo sneg pokrio polja i ravni,
I sniski, trščani krov. U daljini gube se breze
I kruže vidokrug tavni.

U selu vlada mir. Još niko ustao nije,
A budan petao već, živosno lupnuvši krilom,
Pozdravlja zimski dan — i zvučnim remeti glasom
Taj mir u času milom.

Il' kadkad samo tek zviždanje jasno se čuje
I težak, promuko glas. To lovac prolazi selom,
I brze mameći pse, poguren u polje žuri,
Pokriven koprenom belom.

Svuda je pustoš i mir. Noćna se kandila gase —
A sveži, jutarnji dah, proleće doline mirne, —
I šum se razleže blag, kad svojim studenim krilom
U gole grančice dirne…


***
Svetilo dana gubi se i gasi
Zapadu tavnom na krioca čista,
Kô alem dragi, što nebesa krasi,
Orijon bledi treperi i blista,
I gine Sunca moć
Nad strašnim Tamplom, čarobne raspustiv vlasi,
Tavna se spušta noć.
I kao prizrak, oborene glave,
Gde ljupka lika ne slazi vedri dan,
Burbona gordi sin, mezimac sreće i slave,
U gorkoj javi, poslednji sneva san.
Svrši se dakle! Nad bledom njegovom glavom
Sudbina hladna podiže udar svoj;
I njegov duh, izmučen surovom javom,
Ispovest čudnu, u snu, kazuje njoj.
Potmulo bruji Sena. Na plavom nebesnom svodu
Bezbrojna kandila rasiplju bledi zrak,
A vreme žuri — u brzom i nemome hodu,
Jedno po jedno gasi i proređuje mrak.
I u snu blagom prošlih i svetlih dana
On vidi davno zapušten stari dvor,
I hladni uzor, božanstvo srdačnih rana,
I njezin čuje laskavi i tajni zbor.
Kroz gusti bršljan, što kiti svodove tavne,
Blag lahor dušê i slatki žubori glas...
On čuje pozdrav prošlosti srećne i davne,
I duhom ljubi uvele mladosti kras.
Tu prvom sinu zrak svete ljubavi i snova,
Tu šumor granja i šarnih tičica klik,
Milinom čudnom detinjstvo podiže snova,
I stare majke svetao i dragi lik —
I nemo, grozno, u zvuku srebrnih žica,
Kroz tanku maglu zacipljen gleda on
Pogažen grb, obezobražena lica,
I gnevom Boga u prah položen tron!
O gde su sada sukrivci grehova strašnih,
Na njinim grudma da tešku utoli set?
Gle, nikog nema! U ruke pravde i kazni,
Igračku svoju ostavlja celi svet —
I on se strese. Na trošnom, drvenom stolu,
Zaprska žižak, utrnu — i presta zrak;
I, kao pokrov kajanju gorkom i bolu,
Odaje Tampla ispuni gusti mrak...
Nojca se tavna uzvija i kreće,
Na krilu magle, božanska i čista,
I bistra rosa orošava cveće,
Pa tiho sjaje, treperi i blista,
I mutni bega san —
Nad strašnim Tamplom prvi se zračak sleće,
I svetli sviće dan.
I sve, što živi, u milosti tone,
Slaveći Boga i zorice kras;
Užasi adski još njega muče i lome,
Te vičnim uhom dželatski čuje glas
I pozdrav... Čuj! Ključevi zvučno se hore -
I hladna jeza prožma ga silom svom;
Usne su neme, i ako srca zbore:
O milost, tribuni gordi, o milost, sužniku tom!

novembar, 1881 god.


АНЂЕО МИРА

Ноћ дубока влада, и све живо спава;
На староме торњу поноћ откуцава.

И у том часу са гранчицом крина,
Анђео се спусти са рајских висина.

Све поспало ћути, нико се не буди;
Не виде га звери, не виде га људи.

Ал' осећа грање - па се тихо свија;
Осећа га лахор - па тихо ћарлија.

И Анђео Мира, кроз дубоку таму,
Спусти се пред олтар у пустоме храму.

Па прекрстив руке на блажене груди,
Рујну зору чека да небом заруди.



LJUBIM TE DUŠO


Sumračak pada; tišina se svija,
U milju tone vasiona sva;
Večernja zvezda treperi i sija:
Veselo sve je — samo nisam ja!
Nemir mi stisko umorene grudi,
Nesrećno srce što ljubit zna!
Kroz tiha polja srdašce mi žudi
Daleko tamo, u bajniji svet:
Da zlato svoje iza sanka budi
Uz glasak frule, uz uzdisaj klet…
Il’ da joj šapne povetarcem blagim:
Ljubim te, dušo, više nego svet!

Sava Stojkov



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...