понедељак, 24. октобар 2016.

Moj izbor: Viktor Igo



Ako mi ništa reći niste htjeli,
Zašto mi dolazite, je li?
Zašto mi se taj smiješak nudi,
Koji i kralja može da zaludi?
Ako mi ništa reći niste htjeli,
Zašto mi dolazite, je li?

Ako tajite kakvu poruku,
Zašto mi onda stiskate ruku?
U nježnom i andjeoskom snu,
Ko leži u vašeg srca dnu?
Ako tajite kakvu poruku,
Zašto mi onda stiskate ruku?

Ako moj odlazak želite,
Zašto ovuda prolazite?
Čim vas ugledam zadrhtim tad:
Vi ste moja radost i moj jad.
Ako moj odlazak želite,
Zašto ovuda prolazite?

***

Viktor Igo Albrehtu Direru


U starim šumama, gde val struje sočne
Poji krhke breze i hrastove moćne,
Ti si, zar ne, često, preko proplanaka,
Sluteći za sobom jeziv korak mraka,
Hitao, bled, drhtav, raširenih zena.
Alberte Direru, dušo zamišljena!
Tvoje divne slike, kroz svetlost i boje,
Kazuju da oči vidovite tvoje
Otkrivahu svuda usred šumskih sena
Sva božanstva šume, sjaja zelenih zena,
Fauna i pana usred cvetnih špilja
I vilu s rukama punim svežeg bilja.

Šuma je za tebe svet neuređeni
Gde su san i stvarnost svud isprepleteni,
Gde i hrast visoki u snu saginje se,
Gde vetar borove zamišljene trese
I gde u tom mračnom granju što se krivi
Ništa nije mrtvo niti sasvim živi.
Potočarka žedno pije; vali beže;
Na padini, ispod grma, jasen steže
Zemlju čvornovatim nogama u tmini;
Cvet se u jezerskoj ogleda dubini;
A vi što hitate dok vas užas hvata
Budite himeru ljuskavoga vrata
Što, stežući koren stabla usred tmice
Iz neke vas špilje motri netremice.
O rastinje! snago! tvari gde duh sniva!
Skrila te je kora hrapava i živa!

Ni ja još ne videh šumu treperavu,
A da nisam srcem osetio stravu
I gledao trave što u vetru dišu
I nejasne misli što se s granjem njišu.
Sam Bog, koji vidi u ljudskoj dubini,
Zna kako osećah često u divljini
Ja, biće u kome topli plamen sija,
Da, živeći s dušom, drhti kao i ja,
Da se smeje i da poluglasno zbori
Čudovišno hrašće koje šumu stvori.
**-

"Zaćutavši za trenutak starac je podigao prst k' nebu i rekao:
-Beskonačnosti ima. Ona je tu.
Kad beskonačnost ne bi imala svojeja,
ja bi bilo njena granica.;
ona ne bi bila beskonačna; 
drugim rečima, ne bi je bilo. No, nje ima. Dakle, ona ima svoje ja.
To ja beskonačnosti, to je Bog."
    

***
                              
ZVONAR BOGORODIČINE CRKVE

*Vreme je arhitekta, narod je zidar.

Celi je ljudski rod na skelama. Svaki je um zidar.

*Ovo možda,  tako drago filozofima, osmeli Grengoara – Znate li vi šta je to prijateljstvo?- upita on.
– Znam, –  odgovori Ciganka – to je biti brat i sestra, dve duše koje se dodiruju a ne stapaju, dva prsta na ruci.
– A ljubav? – nastavi Grengoar.
– O, ljubav! – reče ona i glas joj uzdrhta a oko zablista. – To je biti dvoje pa opet biti samo jedno. Čovek i žena koji se spajaju u anđela. To je nebo. 
*Jer ljubav je kao i drvo; ona niče sama od sebe, duboko širi žile po celom našem biću, pa često zeleni čak i na smrvljenom srcu.
*Preveliki bol, kao i prevelika radost, stvar je preterana i traje malo. Čovečije srce ne može dugo ostati u krajnosti.
*Ljudsko srce može da primi u sebe samo izvesnu količinu očajanja. Kad je sunđer natopljen, može more preći preko njega, ni jedna kap neće ući u njega.


Victor Hugo




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...