четвртак, 15. децембар 2016.

Moj izbor: Danilo Kiš


Danilo Kiš, romansijer, pripovedač, esejista, dramski pisac, prevodilac sa francuskog,ruskog i mađarskog jezika, član SANU.








SAVETI MLADOM PISCU (ODLOMAK)

Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.
Drži se podalje od prinčeva.
Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.
Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije.
Ne uskači, dakle, u "vozove istorije", jer je to samo glupava metafora.
Imaj uvek na umu misao: "Ko pogodi cilj, sve promaši."
Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.
Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.
Ne piši po narudžbini dana.
Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati.
Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
Čuvaj se "užasavajuće doslednosti".
Čuvaj se lažnih analogija.
Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.
Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
Nemoj misliti da je tvoje pisanje "društveno koristan posao".
Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
Imaj o svemu svoje mišljenje.
Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
Tebe reči najmanje koštaju.
Tvoje su reči najdragocenije.
Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
Ne budi pisac manjina.
Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
Ne piši za "prosečnog čitaoca": svi su čitaoci prosečni.
Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
vljaju.
Ne budi dvorska luda.
Ne misli da su pisci "savest čovečanstva": video si već toliko gadova.
Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
Ti.
Ako ne možeš reći istinu – ćuti.
Čuvaj se poluistina.
Ne budi tolerantan iz učtivosti.
Ne isteruj pravdu na konac: "s budalom se ne prepiri".
Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi
raspravljati.
"Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu." (Poper)
"Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo." (Idem)
Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate.
Na temu "angažovana književnost" ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.
.Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude - isti postupak kao gore.
Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante)


***

(The magical place)

Iz Kotora (Kotor se trouve dans la region de la Zeta, en Yougoslavie, dans le golfe de Cattaro, une embouchure de la mer Adriatique) treba krenuti oko pet sati. Posle sat vožnje uz strme serpentine treba negde zastati i čekati.
Dan treba da je vedar, ali je potrebno da na zapadu bude nekoliko belih oblaka i da liče na krdo belih slonova.
Onda treba obuhvatiti pogledom more, planine, nebo.
Zatim nebo, planine, more.
I treba da znate pouzdano da je vaš otac išao ovim putem, autobusom ili taksijem koji je iznajmio u Kotoru, i da ste uvereni da je posmatrao ovaj isti prizor: sunce koje na zapadu izranja iz oblaka koji liče na krdo belih slonova, visoke planine koje se gube u izmaglici, tintanotamno plavetnilo mora u zalivu, grad u podnožju planina, belu lađu koja pristaje uz gat, fabriku sapuna iz čijeg dimnjaka kulja gust dim, a golemi vitraži gore svetlošću požara.
Treba još obratiti pažnju na zrikanje zrikavaca (kao navijanje miliona ručnih časovnika), jer se inače to može lako zaboraviti, kao što se može ne primetiti, zbog postojanosti, miris dlakavog pelina kraj puta.
Zatim treba sve drugo zaboraviti i posmatrati iz te božanske perspektive susret elemenata: vazduha, zemlje, vode.
Tada će vam se, ako su ispunjeni svi uslovi, javiti osećanje večnosti, što ga je Kestler nazvao “okeanskim čuvstvom”.


P.S.

Jedan moj prijatelj, foto-reporter, snimao je po odobrenju kapetana, na jednoj sovjetskoj krstarici ukotvljenoj u Kotoru. Zatim je, sa obale, snimio, širokim objektivom, krstaricu i pejzaž zaliva. Kada je razvio traku, traka je bila crna kao crna noć.
Saznanje večnosti, “okeansko čuvstvo” daje na filmskoj traci samo mrlje, nezavisno od tehnike brujaža (brouillage), crvene, crne ili zelene, ukoliko je prilikom snimanja izostala neka od senzacija: sluha, njuha ili vida.
Taj je isti prizor posmatrao moj otac, godine 1939 (pet godina pre nego što će nestati u Aušvicu), a godine 1898. gospodin Sigmund Frojd, koji će posle toga usniti svoj čuveni san o trima Parkama.


***

Kraju mog detinjstva, ja o tebi sanjam,
kao o devojci očiju plavih.
I kad mi se u snu tvoje nebo javi,
od radosti plačem - rad tvojih svitanja.

I sve ti opraštam, kao sinu mati,
il kao sin majci - kako ti drago -
i sreću nestalu, za kojom sam trago,
a koju mi nisi, nisi htelo dati -

i oca bez humke, i majku u grobu,
devojku Evu - detinjstva krin sveli -
i sve to, i sve to, što su mi odneli
potoci tvoji, potoci beli...

I sve ti opraštam i o tebi sanjam,
kao o djevojci očiju plavih.
I kad mi se u snu tvoje nebo javi,
sa suzom u oku sanjam ti svitanja.

***

Teško je podići svoju nesreću u visinu. Biti posmatrač i posmatran istovremeno.
Onaj koji je gore i onaj koji je dole. Onaj dole, to je mrlja, senka...
Posmatrati svoje biće iz aspekta večnosti (iz aspekta smrti)
Vinuti se u visine! Svet iz ptičje perspektive!
  
Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.

Hteo sam da pokažem kako u vrlo različitim epohama postoji nepokretna konstanta. 
Sveprisutnost ljubavi i smrti.


Opasno je naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara ogleda svoje vlastito lice; jer i to je taština. Taština nad taštinama.

Lična je biblioteka čovekova jedino ona koja mu je ostala u sećanju- kvintesenca, talog.

Parodija je neizbežna i neminovna ako objektivnost potčinimo subjektivnim hirovima jezika. 

Ljubav je strašna stvar. Na iskustvu drugih ne može se učiti. Svaki susret između muškarca i žene započinje kao da je prvi susret na svetu, kado da nije bilo, od Adama i Eve naovamo, milijarde takvih susreta. Vidite, iskustvo ljubavi se ne prenosi i to je veliko zlo. I velika sreća.

***

"Probudi se, o ti koji spavaš, 
probudi se veliki spavaču, 
probudi se veliki snevaču,
ti veliko srce te pećine mračne, 
budi se iz sna-mrtvila,..
Probudi se, veliki spavaču, da doživiš radost 
ranoranioca, 
i mirise kedrova, šaputanje maslinjaka, 
svežu rodu rosnih trava, i pevanje strnadica, 
i šum reke 
i bistrinu neba plava
i sunčeve zrake rujne, blagodati dobrog sunca, 
sunca koje je tvoja vera,
sunca koje je tvoja java.."

***

Dozvoljavate mi da na tom jeziku pišem?
A da na kom bih  drugom  pisao, nego naški, 
valjda na biblijskom, hebrejskom?
Kad to je jezik na kojem mislim i dišem
Na kojem sanjam, kojeg imam u malom prstu.

***

"Господине, да ли бисте знали да ми кажете где се налази Улица дивљих кестенова? 
Не сећетe се?  
Али знам поуздано да је негде овде.
Шта кажете, нема овде нигде улице са дрворедом кестенова? 

А ја знам, господине, да она мора ту да постоји, немогуће је да успомене толико варају."









Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...