четвртак, 15. децембар 2016.

Moj izbor: Franc Kafka



„Sve u svemu, mislim da moramo čitati samo one knjige koje nas grizu i ubadaju. Ako nas knjiga koju čitamo ne potrese poput udarca u glavu, zašto se uopšte mučiti pročitati je? Da bi nas učinila srećnima, kao što ti kažeš? Dobri Bože, bili bismo isto tako srećni kad uopšte ne bismo imali knjiga; knjige koje nas čine srećnima mogli bismo, vrlo lako, i sami napisati. Nama trebaju knjige koje nas pogađaju poput najbolnije nesreće, poput smrti nekoga koga volimo više nego što volimo sami sebe, koje čine da se osećamo kao da su nas prognali u šumu, daleko od bilo kakve ljudske prisutnosti, poput samoubistva. Knjiga mora biti sekira za zamrznuto more u nama. U to čvrsto verujem.“
– Kafka, u pismu prijatelju Oskaru Pollaku 1904. godine.

Pisma Mileni Jesenskoj 


Pisati pisma znači razotkriti se pred avetima, što one lakomo iščekuju.
Aveti su kao istina – neuhvatljive, neobuzdane, lutaju po prostoru i vremenu, zaustave se samo za trenutak na nekoj raskrsnici ili u nečijem snu da izazovu, a onda iščeznu u senke.


...Jedna osobenost nam je, čini mi se, Milena, zajednička: tako smo bojažljivi i plašljivi, skoro svako pismo je drugačije, skoro svako puno strepnje zbog prethodnog i, još više, radi odgovora. Vi niste takvi po prirodi, to se lako može uočiti, a ja, možda čak ni ja nisam, ali to mi je skoro postala druga priroda i gubi se, samo u očajanju, ili u ljutnji i, da ne zaboravim, i u strahu.

Ponekad imam utisak da imamo sobu sa naspramnim vratima i svako od nas drži kvaku svojih vrata i dovoljno je da jedno trepne, pa da se drugo nađe iza svojih vrata i sad treba onaj prvi još samo jednu reč da kaže, pa će drugi već sasvim zatvoriti vrata za sobom, ne možeš ga više čak ni videti. Nesumnjivo će onaj drugi od nas vrata opet otvoriti, jer je to jedna soba, koju možda ne možemo da napustimo. Samo da nismo i jedno i drugo isti, da je jedno od nas mirno, da tobož ne obraća pažnju na ono drugo, da polako dovodi sobu u red, kao da je ta soba kao bilo koja druga. A umesto da je tako, svako se od nas kraj svojih vrata ponaša potpuno jednako, ponekad smo čak oboje iza vrata, a lepa soba stoji prazna. Mučki nesporazumi rađaju se iz toga. Vi se žalite, Milena, na neka pisma, čovek ih okreće i prevrće i ništa, a ipak su to, ako se ne varam, upravo ona pisma u kojima sam Vam bio tako blizak, tako stišan u krvi, stišavao Vašu, tako duboko u šumi, tako smiren u miru, da čovek poželi da kaže samo toliko da se kroz krošnje vidi nebo, samo to, i ništa drugo, i da posle jednog sata kaže opet to isto, i tu svakako nema „Ni jedna jedina reč koja ne bi bila dobro promišljena“. I to ne traje dugo, najviše jedan trenutak, uskoro se opet javljaju trube besane noći. Promislite i to, Milena, kakav dolazim k Vama, kakvo tridesetoosmogodišnje putovanje leži za mnom (a pošto sam Jevrejin, dvostruko je duže) i kad sam na jednom tobož slučajnom zaokretu ugledao Vas, koju nikad nisam očekivao da ću videti, a još manje sad, tako kasno, onda, Milena, ne mogu da vičem, niti u meni išta viče, niti govorim hiljadu ludosti, one nisu u meni (ne mislim na druge ludosti kojih ima kod mene u izobilju), a saznajem da klečim možda tek po tome što sasvim blizu pred očima vidim Vaše noge i milujem ih.

I nemojte tražiti iskrenost od mene, Milena. Niko je od mene ne može više tražiti nego što je ja sam tražim, a ipak mi izmakne, da, možda mi izmakne u potpunosti. Ali me u tom lovu ne ohrabruje ohrabrivanje, nego naprotiv, onda ne mogu ni koraka dalje, odjednom sve postaje laž i progonjeni dave lovca. Ja sam na tako opasnom putu, Milena. Vi stojite čvrsto kraj jednog drveta, mlada, lepa, Vaše oči svojim zracima obaraju patnje sveta. Igramo se "škatule", ja se u senci šunjam od jednog drveta do drugog, sad sam nasred puta, Vi mi dovikujete, opominjete me na opasnosti, hoćete da mi ulijete hrabrost, zapanjujete se zbog mog nesigurnog koraka, podsećate me (mene podsećate!) na ozbiljnost igre - ja ne mogu, padam, već ležim. Ja ne mogu istovremeno osluškivati strašne glasove unutrašnjeg bića i Vas, ali mogu slušati šta oni govore i to Vama poveravati, Vama kao nikome na svetu.

Vaš F



***

Kad bi samo mogao postati Indijanac, za tren oka spreman, i kad bi na konju koji juri, iskošen u vazduhu, neprestano osjećao kratak drhtaj nad uzdrhtalim tlom, sve dok ne ostaviš mamuze, jer nema mamuza, sve dok ne odbaciš uzde, jer nema uzda, i dok predeo pred sobom ne počeneš da samo još nazireš kao pokošenu livadu..


***

Svi mi imamo krila, ali ona nam nisu ni od kakve koristi. Kada bismo ih mogli počupati, to bismo i uradili.




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...