уторак, 31. јануар 2017.

Moj izbor: Miroslav Mika Antić


Možda još nije naše vreme. Ali, tražimo se, i znamo da onaj drugi zna...
Jer jesen uvek donese mirise, neke davno zaboravljene snove. Čeznju...
I potrebu za zagrljajem, jer su noći hladne..




BESMRTNA PESMA 

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
mozda ce u tebi odjednom nesto posiveti.
Na trepavicama magla,
na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmisljao o tome

sta znaci ziveti?
Kao sneg na toplom danu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar tu ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?
Po merdevinama maste
u mladost hrabro se popni.
Tamo te ceka ona lepa,
al` lukava duga.
I zivi!
Sasvim zivi!
Ne grickaj kao mis dane.
Siroko zvaci vazduh,
prestizi vetar i ptice.
Jer svaka vecnost je kratka.
Odjednom: nasmejani, u ogledalu nekom,
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet,
dok hodas sve vise ti je uzan
i osmeh sve tisi i tisi
i nekako iskrivljen.
Zato zivi, al' sasvim!
I ja sam ziveo tako.
Za pola veka samo
stoleca sam obisao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopako.
Al' nikad nisam stajao.
Vecno sam isao.
Isao...
Ispredi iz svoje aorte
pozlaceni novac trajanja
i zasij naprsla mesta
iz kojih drhte cudjenja.
I nikad ne zamisljaj zivot
kao uplaseni oprostaj,
vec kao stalni docek
i stalni pocetak budjenja.
Ako ti jave: umro sam,
ne brini.
U svakom stolecu neko me slucajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom coveku.
Nigde toliko drukcijeg
kao u istim stvarima.
Proceprkas li prostore,
iskopaces me iz vetra.
Ima me u vodi,
u kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski visestruk,
ne znaci biti razcovecen.
Ja jesam deljiv sa svacim,
ali ne i razoriv.
A sva ta cudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik, uporan,dug.
Znas li sta su prorocanstva?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
sto vija sebe ukrug.
Pa sto bismo se oprastali?
Cega da nam je zao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znas - ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nesto
kao leprsav trag.
Nemoj da budes tuzan
toliko mi je stalo da ostanem u tebi
budalast, cudno drag.
Nocu kad gledas u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidis neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti - to ja jos uvek
sasav letim i zivim.
...


У ову ноћ, кад се магла у даљинама згрушава и разлива, кад нико и не покушава да ми разуме у зеницама ове варнице, нисам, ваљда, уобразио да сам једини овако луд и наиван, и диван, диван као излог периферијске старинарнице у коме има мина. 1/3




Momo Kapor
  • 0

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...