NIMBUSI NAD VIDNIM POLJIMA
Ne vidi svako isti svijet istim očima.
Svak u njemu vidi pogled vlastiti.
Ne gleda svako čisti svijet čistim očima,
neko je svijet morao svojim okom premastiti.
Čudnovato da se ljudi mrze i dijele.
Znači: u očima imaju sjene, mrene, pjege.
I pored traženja neba, mora i očne njege
ljudske oči nisu nikad čitave ni cijele.
(Strašni ključ svega!)
I često su stvari oblaci i pjene,
često mjehurići i slomljen odraz na vodi.
Često su ljesak šara usred sjene,
često pelud što daleki kraj plodi.
Tiha je java i nestvarna i stvarna.
I pitanje je što stoji, traje, što se drži.
Eterična, halucinatoma i parna,
maglovita, u dimu, na vjetru, na suncu što prži.
Stojećke snivaju ljudi sve, sniju vina s nogu.
I obzori su perspektive sanja,
i sutoni su vidik što se sklanja
i izranja, i div što mijenja togu.
Iz polja vida ljudi opoj piju.
I ja sumnjam mnogo, kad me java čara,
da me stalno moje oko vara,
da u mom oku iluzije kliju
i da se šire kao šarna para
što hara.
