уторак, 28. фебруар 2017.

Moj izbor: Antoan de Sent Egziperi/Mali Princ





"Mali Princ" je najpoznatije delo francuskog pisca i pilota  Iako deluje kao da je za decu, namenjeno je odraslima. Lepe misli o životu, prijateljstvu. 


LEONU VERTU 
Neka mi deca oproste što sam ovu knjigu posvetio jednoj odrasloj osobi. Imam ozbiljan razlog: ta odrasla osoba je moj najbolji prijatelj na svetu. Imam još jedan razlog: ta odrasla osoba može sve razumeti, čak i knjige za decu. Imam i treći razlog: ta odrasla osoba nastanjena je u Francuskoj, gde gladuje i zebe. Treba je utešiti. Ako svi ti razlozi nisu dovoljni, onda ću ovu knjigu posvetiti detetu od koga je postala ova odrasla osoba. Jer svi  odrasli su prvo bili deca. (Ali malo njih se toga seća.) 



- Šta znači to pripitomiti?
- To je nešto što se davno zaboravilo - reče lisica - to znači stvoriti veze…
- Stvoriti veze?
- Naravno - reče lisica - ti si za mene samo mali dečak sličan stotinama hiljada drugih dečaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš, bićemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svetu. Ja ću za tebe biti jedina na svetu.


"Nisam tada uopste ništa shvatio! Trebalo je da je cenim po delima, a ne po rečima. Omamljivala me mirisom i nadahnjivala me. Nisam smeo da pobegnem! Trebalo je da pogodim njena osećanja koja su se krila iza sitnih lukavosti. Ruže su tako pune protivurečnosti! Ali, bio sam isuviše mlad da bih umeo da je volim."

"Uopšte ne ličite na moju ružu, vi još ništa ne značite - reče im on - niko vas nije pripitomio i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja i ona je sada jedinstvena na svetu."


Kada čovek završi svoje jutarnje udešavanje, treba pažljivo da uredi i planetu. Treba redovno čupati baobabe čim se pocnu razlikovati od ruža, na koje mnogo liče kada su sasvim mladi.

Ako neko voli jedan cvijet, koji postoji samo u jednom primerku među milionima i milionima zvezda - to je dovoljno da bude sretan kad pogleda zvezde.

Odrasli vole brojeve… Kada im kažeš da si stekao novog prijatelja, nikada ne pitaju ništa važno. Ne pitaju: “Kako mu zvuči glas, koje igre voli…  Umesto toga, pitaju: “Koliko ima godina, koliko je težak, koliko mu otac zarađuje?” I samo iz tih brojeva, misle da su saznali išta o njemu.

Ljudi u vozovima spavaju, ili zevaju. Samo deca pritiskaju nos uz staklo prozora, samo deca znaju u šta gledaju.
 
Znaš kad si toliko tužan voliš sunčeve zalaske..
Zar si  toga dana sa 43 zalaska uistinu bio toliko tužan?
Mali princ ne odgovori.

Čovek je pomalo osamljen u pustinji..
Osamljen je i medju ljudima - dobaci zmija.

Čovek nikad nije zadovoljan, ma gde bio.

Govor je izvor nesporazuma.

Oči su slepe. Treba tražiti srcem.

Bilo da je u pitanju kuća, zvezde ili pustinja, ono što čini njihovu lepotu nevidljivo je.

Govor je izvor svih nesporazuma.

Čovek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.

Mnogo je teže suditi sebi samome nego drugima. Ako uspeš sebi dobro suditi, znači da si pravi mudrac.

Svi odrasli su nekada bili deca… Ali samo nekolicina njih se toga seća

Deca moraju mnogo toga praštati odraslima.

Za sve ljude zvezde ne znače isto. Za jedne, koji putuju, zvezde su vodiči. Za druge, one su samo male svetiljke. Za učenjake, one su problemi. Za mog poslovnog čoveka one su bile zlato.

Uobraženi ljudi uvek čuju samo pohvale.

Bilo da je u pitanju kuća, zvezde ili pustinja, ono što čini njihovu lepotu – nevidljivo je!


***

UMETNOST MALIH KORAKA



Gospode, ja ne molim ni za čudesa ni za priviđenja, već za snagu svakodnevnu. Nauči me umetnosti malih koraka.
Napravi me pažljivijim i snalažljivim, da bih se u raznolikosti svakodnevnog života zadržavao na otkrićima i iskustvima, koja me uzbuđuju.

Nauči me da pravilno raspolažem vremenom svog života. Podari mi fini dar da razlikujem primarno od sekundarnog.

Ja molim za snagu uzdržanosti i mere, da kroz život ne bih lepršao i skliznuo, već razumno planirao tok dana, da mogu videti vrhove i prostranstva, i da čak ponekad nađem vremena da uživam u umetnosti.

Pomozi mi da shvatim da iluzije nisu od pomoći. Ni sećanje o prošlosti, ni snovi o budućnosti. Pomozi mi da budem ovde i sada, i prihvatim ovaj trenutak kao najvažniji.

Spasi me od naivnog uverenja da sve u mom životu treba da bude glatko. Podari mi jasnu spoznaju da su teškoće, porazi, padovi i neuspesi samo prirodni sastavni deo života, zahvaljujući kojima rastemo i sazrevamo.

Podsjećaj me da srce često buni sa razlogom.

Pošalji mi u pravom trenutku nekoga, ko ima hrabrosti da mi kaže istinu, ali da mi je kaže s' ljubavlju!

Znam da se mnogi problemi rešavaju, ako se i ništa ne uradi, zato me nauči strpljenju.

Ti znaš koliko nam je jaka potreba za prijateljstvom. Daj mi da budem dostojan tog najlepšeg i najnežnijeg dara sudbine. Daj mi bogatu maštu, da bih u potrebnom vremenu, u potrebnom trenutku, na pravom mjestu, u tišini ili govoreći, nekome podario neophodnu toplinu.

Napravi od mene čoveka, koji zna da dopre do onih koji su zaista "na dnu".

Spasi me od straha da ću nešto propustiti u životu.

Ne daj mi to što ja želim, već to što mi je zaista potrebno.

Nauči me umetnosti malih koraka.



петак, 3. фебруар 2017.

Moj izbor: Rene Šar


"Zanosno jedinstvo suprotnosti. Savršeni uslov i neophodni pokretač da se dođe do sklada. U poeziji se dogadja da u trenutku sjedinjenja tih suprotnosti izbije sudar bez odredjenog porekla čije rastvarajuće i usamljeno dejstvo izaziva klizanje ponora koji nepotpuno antifizički način nose pesmu. Pesnikovo je da prekine ovu opasnost unoseći bilo jedan tradicionalan element, bilo vatru jedne toliko čudesne demijurgije koja je u stanju da izbriše putanju od uzroka ka posledici, Pesnik tada može da vidi suprotnosti, te tačne i burne opsene, kako dostižiu, kako se njihovo imanentno poreklo personifukuje, poeziju i istinu budući da su one, kao što znamo, sinonimi." 





USPAVANKA ZA SVAKI DAN

Mnogo puta, mnogo puta
Čovek se uspavljuje
I telo mu se budi.

A zatim jednom,
Samo jednom, 
Čovek se uspavljuje

I svoje telo gubi.

***
 Bilo mi je deset godina. Reka Sorg me je optočavala. Sunce pevalo časove na mudrom brojčaniku voda. Bezbrižnost i bol behu udarili pečat na gvozdenog petla na krovu i podnosili se međusobno. Ali koji se to točak u srcu deteta što vreba u zasedi okretao jače, okretao brže nego točak vodenice u svom belom požaru?

***
„U davna vremena, zemlja i nebo su se mrzeli, ali su i zemlja i nebo živeli. Neugasiva suša ističe. 
Za zoru, čovek je stranac. Ipak, u poteri za životom koji se još ne može zamisliti, ima volja koje drhte,
šapati koji će prkositi i zdrave i čitave dece koja će otkrivati.

(Jadis, terre et ciel se haïssaient mais terre et ciel vivaient. / L’inextinguible sécheresse s’écoule. L’homme est un étranger pour l’aurore.Cependant à la poursuite de la vie qui ne peut être encore imaginée, il y a des volontés qui frémissent, des murmures qui vont s’affronter et des enfants sains et saufs qui
découvrent.)

***
"Izgleda da nebo u svemu ima poslednju reč. Ali ono je izgovara tako tiho da je nikad niko ne čuje."

***
„Duboko u sebi misao je dijalog..Dijalog nikada ne nastoji da drugoga svede.. on nastoji, naprotiv, da ga  pusti da bude. " 

***
„Ne pripadamo nikome, osim možda zlatnoj tačci te svetiljke koju ne poznajemo, koja nam je nepristupačna, i koja održava budnim hrabrost i ćutanje."

*** 
"Istina sa tajnim suzama najbolji ponuđač skrovišta!

Mašto, dete moje. 




четвртак, 2. фебруар 2017.

Moj izbor: Meša Selimović


"Ne. Ne opraštam zato što sam naivan, glup i nemam ponosa. Sve vidim. Sve znam. Ali, i dalje verujem u dobro u ljudima. Tako sam izabrao. I znam da će mi zbog toga život biti lepši i bolji. Opraštam, ali ne zaboravljam.Dajem još po koju šansu i sebi i njima."


"Jesen ... to nekakvo sjetno doba, to vrijeme kad vjetar čupa uspomene, trga dušu i vraća te tamo odakle misliš da si zauvijek pobjegao. A nisi i ne možeš..."

“Ali ja sam uvijek više volio biti prevaren, nego pokvaren, više sam volio da ispadnem naivan, nego surov.”





U življenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi
bivšeg mene,
u trpljenju, u življenju.


Izgubih se u traženju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.

Nisam bio,
nisam ni sad
izgubih se u traženju.



U lutanju, u snovima
noć me rubi,
dan me vraća.
Dan se gubi,
život kraća
u snovima, u lutanju.



U nadanju, u čekanju
život snijem,
a snom živim.
Srce krijem,
srce krivim
što ne živim
što još snijem,
u čekanju, u nadanju.
















Moj izbor: Hajnrih Hajne





Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.

Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.

Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.


I ljubav, ah, tako moju
Vjetar je sobom uz'o!
Daj se i ti rasplini,
stara, samotna suzo!


***

Kao cvetak si ljupka,
I lepa, i čedna ti;
Gledam te a u u dušu
moju se seta svi.

I dođe mi da ruke
Sklopim vrh temena tvog
Moleć da čednu, lepu,
Ljupku te očuva bog.

1847.







Elena Schlegel
  • 0

Moj izbor: Dobriša Cesarić







Kakvi to glasovi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku? 
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica: 
Jedna u letu poludjela ptica. 

Nadlijeće sebe i oblake trome, 
S vjetrom se igra i pjeva o tome. 
Svu svoju vjeru u krilima noseći, 
Kuda to leti, sto bi htjela doseći?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno da se u njem grije. 
 Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica. 
 Pjeva o vjetru što je svu golica.
A kad je umor jednom bude srvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.



Paul Klee



  • 0

Moj izbor: Momčilo Nastasijević


Сета ме у чедни дан,
Кад улицама продају ђурђевке...

Ако се само додирнула бит, мора се изразити макар и ћутањем које говори.

Како да се живи у друштву где се са јачином карактера изједначава што оштрија бодљикавост егоизма, тврдоглавство и насртање на туђе достојанство и где се најплеменитије попуштање, праштање, саосећање, разумевање туђег положаја ставља у слабост и кукавичлук?






MISAO


Tišinom čudno 
sve mi zasvetli, - 
krilata pohodi me ona. 
Nerođenih zora 
zapoju mi petli; 
sa dan iskon-mora 
potonula, čujem, bruje zvona. 


Raduj se, 
svemu si spona, 
pokoji u tebi svi žive. 
I duša 
tuzi što sklona; 
i prazninom što 
dani zasive, - 
u pohode to sprema ti se ona. 


I čudom, 
u neprohod me spletu, 
putanje isprave se krive; 
i radosnica suza 
orosi me kam. 


I kroz golet me, u mahu, 
dah zastruji aprila. 
u samoći to
ne ostadoh sam: 
tajno je kroz potaje moje, znam
noga njena bila. 


I nespokoji 
u pokoj svi ožive. 
Sa bezdan sa izvora
poteku vode svete. 
Blage od srca srcu
vesti polete. 


Mreži to, i pauku, 
zloslutno što je plete, 
prisniva se svila. 
Duši to, 
svetli za let, 
tajno izrastaju krila. 


Tišinom čudno 
sve mi zasvetli, - 
krilata pohodi me ona. 
nerodjenih zora
zapoju mi petli; 
sa dna iskon-mora 
potonula, čujem, bruje zvona.






Aleksandar Tomašević




Moj izbor: Aleksa Šantić





MOJA SOBA        

Jedan krevet, astal, knjige u ormaru,
U kutu bačene novine bez broja,
I lik majke moje visi o duvaru
Uz ikonu, — eto, to je soba moja.

Malena. No meni velika je bašta,
Gdje nad potocima tihim trepte jošte
Leptirice sjajne mojih snova, mašta,
Radosti i sreće, mira i milošte.

Ovdje mi je kao da sam gdje u strani
Visoko, pod svodom duga uzdrhtani'
U kojima rano proljeće se kupa...

Ovo je krletka topla duše moje
Kroz njen mali prozor ona leti, poje,
I sjaj zlatni pije iz nebeskih kupa.


1912.   


PRIJATELJU          

Prijatelju! Znadem da su ovi puti
Na našoj planeti trnje što nas bode,
Da je malo staza što u bašti vode
Gde bokori šume suncem ogrnuti.

No nijedna tvoja noć još nije bila
Bez zvezda, jer njih je samo oblak skrio,
Za oblakom trepti njihov blesak mio...
Poleti, i njima uzneće te krila!

Da, život je memla robijaške kuće,
I njegovo trnje sve te para ljuće,
I cvetova nema da se tebi jave...

No ti imaš ruke! Snagom ruka goli'
Ostruge razgrni i krvlju ih poli,
I naći ćeš tvoje ljubičice plave...


1913.                  





Ljubim li te, il' su glasi
Pjesme moje pusta varka?
Ja te ljubim, srpsko čedo, 
Iz ljubavi ognja žarka. 
Zori, kada jutrom sviće 
I purpurni plašt svoj širi; 
Lahoriću, kad nestašno 
Kroz ružice male piri; 
Zvjezdicama, tihom noći 
Kad pojezde u visini; 
Slavujiću, kada sjetan 
Priželjkuje u tišini;
 Potočiću, bistrom vrelu, 
Neka gorom, doljom glasi; 
Čistoj rosi, što krunicu 
Mirišljavog cvijeća krasi; 
I tičici, kad pjevuši 
Vijući se lakim letom; ­
Svemu velim da te ljubim 
Vjerne duše vatrom svetom. 
1887. 






Milan Konjović




Moj izbor: Desanka Maksimović







NE BOJ SE



Ne boj se, to je kao da list padne pod granu, 
kao kad se noću izgubi poslednji šum,
kao kad se s vrha gore pogleda na drugu stranu, 
kao kad za blagom mišlju odluta um.

Ne boj se, to je kao kad se more najednom stiša
i pokrije mutnim sjajem do u nedogled.
Ne boj se, biće lako, kao što se lako spusti kiša,
kao što pred suncem iščezne lako mesec bled.

Ne boj se, biće to samo kao kad se u maglu tone,
staze i izvori i svet se pomrači sav.
Evo ti moje ruke, poslednje tanke spone,
dokle se u pomrčinu ne bude otisnuo splav.

Ne boj se, biće blago kao kad bela povesma
poveju sa topola i legnu tlom kao cvet.
Biće kao prelaz od jednog do drugog bola, 
ugledaćemo u jezeru rastužen sav oko sebe svet.

Ne boj se, biće brzo kao kad se namakne zamka,
uskovitlaće se samo oko nas prostor plav.
Evo ti moje ruke, ona će biti slamka
kojom je preko reke prebrodio iz bajke mrav.

Nekada si, kao dete, koračao niz brvno,
preko ponora sveg u tamnoj, vlažnoj česti,
ne gledajući u dno pod sobom crno.
Ne gledaj ni sad, ja ću te polako povesti.





                                                                     Edvard Munch






Moj izbor: Nikolaj Zabolocki




– To što si navikao svaki dan da gledaš, to, po čemu kliziš svojim naviknutim, ravnodušnim pogledom – zapravo nije svakidašnje, obično, uobičajeno, već puno čari, bogatog unutrašnjeg sadržaja, i u tom smislu – tajanstveno. Evo, ja skidam koprenu sa tvojih očiju: pogledaj svet, radi u njemu i raduj se što si čovek!

Eto zašto nisam pesimista (1957)


NA ZALASKU


Kad teškim izmučen radom,

Plamen moje duše utrne,

Uveče prošetam s mrzovoljom,

Kroz uništene brezove šume.


Na zaravni prekivenoj svilom

Boja rozih i zelenih,

U neredu stajali su skladnom,

Redovi stabala srebrnih.


Kroz neveliko rastojanje

Između stabala, kroz listove,

Senku je pružalo preko trave,

Večernjeg neba blistanje.


Umornog zalaska bio je čas,

Čas umiranja kad pada,

Tuge najteži talas na nas

Zbog nesvršenog rada.


U čoveku dva su sveta:

Jedan, koji on sam stvori,

Drugi, još od davnih leta,

Mera naše snage tvori.


Tu velika nesrazmera vlada,

Jer i pored svega interesa,

Brezik kraj Kolomne sada

Još ne liči na moja čudesa.


Duša je u nevidljivom lebdela

I priča prepuna svojih,

Pogledom slepim je pratila

Prirodu što oko nje stoji.


Možda, tako, i misao gola,

Bačena nekad u duboku tmušu

Sama u sebi sva iznemogla,

Ne oseća moju dušu.


1958.







Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...