недеља, 27. август 2017.

Moj izbor: Perl Bak/Sinovi


Nastavak romana Dobra zemlja.







"Vang Lung, čija su bogatstva tela i duše bila od zemlje."


***

"Kao što se grane nekog starog drveta granaju iz snažnog stabla i idu u širinu i razvijaju se jedna od druge, pružajući se svaka na svoju stranu, mada im je koren isti, tako je bilo i sa tri Vang Lungova sina."

"Ali, biti razbojnik bilo je protiv njegovog uverenja, jer mu je otac bio pošten čovek, ne od one vrste koji se lako odaju pljačkanju za vreme gladi ili rata. Zbog toga se Vang Treći morao boriti još nekoliko godina i čekati na zgodnu priliku. Jer je on o tome sanjao toliko dugo da je to postala stvarnost. Bio je potpuno ubeđen da je samo nebo odredilo njegovu sudbinu, iako je o tome sanjario. I ostalo mu je samo da čeka dok ne kucne njegov čas i ugrabi priliku."


"Otkako je stekao ono što mu je bilo potrebno, o ocu više nije mislio sem onoliko koliko grana može da se seća stabla iz koga je izrasla. Samo toliko je mislio na oca, jer je bio čovek čije su obične misli bile duboka korena i ograničene. U njegovoj glavi bilo je mesta samo za jednu misao, u srcu mesta samo za jednu osobu. To lice je sada bio on sam. Nije imao drugih snova osim svog vlastitog sna. Sada je taj san još više razgranao. Za ono vreme dok je plandovao u dvorištima svoje braće video je nešto što braća imaju, a čega je on lišen. Zavideo im je na tome blagu. Nije bio pakostan zbog njihovih žena, njihovih kuća ili bogova, niti zbog bogataškog izgleda i poštovanja koja su im ljudi ukazivali. Ne, zavideo im je samo na jednome, a to je što su imali sinove."


**

"Vang Drugi je jeo što god je više mogao, pošto je bio gost. Imao je jednu naviku koje se nije mogao osloboditi. I pored sveg bogatstva, nije prestajao da štedi gde god je mogao, i
dobro mu je dolazio svaki džabaluk. Dok su drugi ljudi davali slugama stare haljine i stvari koje više ne žele, on to nije mogao da čini, već ih je krišom slao starinaru i prodavao za nešto malo para. Zato je i sad, pošto je bio pozvan, morao da se najede što je više mogao, iako je bio mršav čovek, uzana želuca. Ali se upinjao i jeo sve što je mogao, kako bi ostao sit bar dan-dva. Bilo je to čudno, jer nije bilo potrebe da to čini." 

"Vang Najstarji naglo uzdahnu, jer mu je sinula misao kako bi se proslavio da se njemu ukazala takva prilika kao njegovom sinu, kako bi otmeno izgledao u vojničkom koporanu, ukrašenom zlatom, na velikom konju za borbu. Jer je zamišljao da generali tako izgledaju; video je sebe velikog, debelog čoveka kakav treba da bude general. Ponovo je uzdahnuo i pogledao svog malog, jadnog sina i rekao: — Želeo bih da pošaljem boljeg sina od tebe, istina je, ali nemam nijednog u tim godinama osim tebe." 

***
"Misliš li ti da ću ja zaboraviti svoje kad se uzdignem? I zar niste vi moja braća i vaši sinovi moje braće sinovi? Jesi li ikada čuo o nekom silnom ratniku koji nije podizao svoju kuću zajedno sa svojom zvezdom? Zar za tebe ništa ne znači biti brat — jednog kralja?"

"Čudim se sinovima moga gospodara, kako ga ne slušaju. Iako sam slaba i bezvredna, moram da govorim i da vam kažem da će se moj gospodar za ovo osvetiti. On nije tako daleko kao što vi mislite. Njegova duša još uvek luta po njegovoj zemlji. A kad vidi da je ona prodata, naći će načina da se osveti sinovima koji se ne pokoravaju svome ocu." 

"Vrlo je rđava stvar kad nemamo cara, jer to znači imati telo bez glave."

***
"Vang Tigar je stajao po strani i sve posmatrao. Sina svoga brata je držao uza se i nije dozvoljavao da dečak bilo šta opljačka. Govorio je: — Ne, dečače, mi nismo razbojnici. Ti si moja krv i mi ne pljačkamo. To su jadni ljudi, neznalice, i moram im pustiti da se s vremena na vreme zadovolje, inače me ne bi služili verno. Moram ih upotrebljavati kao svoje oruđe, oni su mi sredstvo na putu ka veličini. Ali ti nisi što i oni." 

"Tad im se pogledi susretoše. Vang Tigar je merio nju, a i ona njega, prkosno, kao da ga se ne boji i neće pogled da okrene u stranu, kao da je rešena da pre natera njegove oči da popuste nego što bi to ona učinila. Ali Vang Tigar ju je gledao neukrotivo i bez ikakve vidne ljutnje, nekim silnim i mirnim strpljenjem, jer je i pored sve svoje preke naravi imao mnogo strpljenja, naravno, ako nije bio ljut. Žena ga je dugo gledala. Ali su joj najzad, iako je i dalje zurila nepomično, kapci zadrhtali, i ona je ciknula, okrenula se stražarima i rekla: — Odvedite me ponovo u tamnicu! I nije više htela da posmatra Vanga Tigra. Tad joj je Vang Tigar rekao, nasmešivši se tužno: — Vidiš li? Rekao sam ti da imaš novog gospodara!Zato je, kad se stražar vratio, odmahnuo glavom i rekao: — Krotio sam u svoje vreme divlje životinje, ali nijedna nije bila kao ova tigrica
Polovina njegove tajne žudnje za njom sastojala se u pomisli kakvog će sina njih dvoje stvoriti, on onako silan, ogroman, visok telom i bogato obdaren, a ona lisičje lepote i neustrašiva duha. I Vangu Tigru se, dok je o tom razmišljao, činilo da mu je sin već živ."

**
"Vang Drugi je pogledao brata. U srcu ga je prezirao, ali je rekao uglađeno: — Ja sam ti brat i neću ni pare uzeti za posredništvo pri prodaji zemlje. Prodaću je onom ko najviše da. Ali mi moraš reći koja je najniža cena za svaki komad posebno. A Vang Drugi je bio zadovoljniji nego ikad, jer je sad sve imao u svojim rukama. Nameravao je da kupi za sebe najbolje bratove njive. Doduše, za njih je platio i pristojnu cenu, jer nije bio nepošten čovek, kakvim su ga ljudi smatrali. Cak je i rekao starijem bratu da je kupio nešto njegovih najboljih njiva, kako bi ostale u porodici. Ali koliko je zemlje uzeo, Vang Veleposednik nije znao, jer mu je Vang Drugi dao da potpiše tapije kad je bio malo pijan, pa nije ni gledao koje je ime zapisano."

"Zar je mogućno da je već prvo koleno zaboravilo kako su mu otac i majka obrađivali zemlju, baš kao i mi? I oni su gladovali. Pa i mi moramo isto tako da radimo, jer nam melješ i kosti i krv! "


***

"Čitajući ovo, Vang Tigru se činilo da mu tone zemlja pod nogama, a nebo se na njega ruši. Toliko je iskreno voleo tu ženu da nikad nije ni sanjao da ga može izdati.. toliko je voleo tu ženu da je žudno čeznuo za još jednom stvari, da mu rodi sina. Sad mu je bilo jasno da ga nikada nije ni volela. Bila je u stanju da, kao izmet ljudski, kuje zavere u istom trenutku kad je on očekivao preokret u ratu i svoj veliki uspon ka slavi. Bila je u stanju da kuje zavere i ćelu noć da leži u njegovoj postelji, i da se pravi tužna kad bi je on zapitao o sinu. Odjednom se toliko razbesneo da nije mogao ni da uzdahne... 

Da bi se rashladila, ispružila se bila gola, ruke raširila, a jedna joj je ležala savijena i poluotvorena na ivici postelje. Ali Vang Tigar nije čekao. Iako je video koliko je lepa, lepa kao lik od alabastera na mesečini, i mada mu je ispod gneva bio bol gori i od smrti, nije se zadržao. Na trenutak se jasno setio kako ga je varala, kako je htela da ga izda i to mu je dalo snage, podigao je sablju i zario je lako, ne prolivši joj u prvi mah ni kapi krvi, u njen vrat,
Vang Tigar je jahao sve dalje, ponosit i gord, utišavajući gnev. Ali u grudima mu se činilo da mu srce u potaji krvari i, ma koliko on razmišljao i gasio oganj ljutnje, iz srca je stalno i u potaji kapala krv."

**

"Nije sva vrednost žene u onom što zna da uradi. Glavna je stvar da li ona zadovoljava čoveka ili ne, naročito ako je muž kao što je moj brat koji ne traži druge žene. Čini mi se da bi ponekad za čoveka vrlo prijatno bilo da ga žena razonodi, ako ume da prisedne i da mu čita pesme ili neku ljubavnu priču i da ga tako uspava. 
A Vang trgovac reče:Ja bih bio više zadovoljan ženom koja je pažljiva u kući, ima decu i zna da štedi novac. 
Vang Trgovac uvide da se oko toga nikada neće složiti. A oko takve stvari začelo nije trebalo gubiti čitav dan, jer su žene ipak žene, makar ponekad bile i nešto drugo. Svaka će ipak poslužiti svom krajnjem cilju isto onako dobro kao i bilo koja druga,"





Nadam se da sam pridobila vašu pažnju sa ovih nekoliko odlomaka i da ćete pročitati ovaj drugi deo triologije. Preporučujem.





U pripremi: Ex ponto, Ivo Andrić 

четвртак, 24. август 2017.

Moj izbor: Tomas Sterns Eliot


Nobel za književnost 1948.

A Život, malo ćelav, malo sed, na kraj srca, probirljiv i umiljat: čeka, s rukavicama i šeširom u ruci.





ČETIRI KVARTETA
Litl Giding

Što zovemo početkom jeste često kraj
i dokrajčiti nešto znači nešto početi.
Kraj je odakle krećemo. I svaka fraza
i tačna rečenica (gde svaka je reč u mestu, raspoređena tako da podupre druge. Reč ni zazorna ni razmetljiva,
neusiljeno opštenje starog i novog,
obična reč tačna a lišena vulgarnosti,
zvanična reč precizna no ne i cepidlačka,

čitavi spoj u zajedničkom plesu).
Svaka fraza i rečenica jedan je kraj i jedan početak, svaka pesma epitaf.
 
A svako delovanje 
korak je ka gubilištu, ognju, 
niz ždrelo mora ili ka nečitkom kamenu: odatle eto krećemo.
Umiremo sa umirućima:
Gle, oni odlaze, a i mi s njima.
Rađamo se s mrtvima:
Gle, oni se vraćaju i nas donose sa sobom.
Trenutak ruže i trenutak tise
Istog su trajanja. Narod bez istorije
Ne iskupljuje se od vremena, jer istorija je raspored
Bezvremenih magnovenja. Tako, dok svetlost čili
U zimsko jedno popodne, u zabitnoj kapeli,
Istorija je sad i Engleska.

Privlačnošću ove ljubavi i glasom ovog Zova
Nećemo prestati da istražujemo
A kraj sveg našeg istraživanja
Biće da stignemo odakle smo pošli
I saznamo to mesto prvi put.
Kroz nepoznata, zapamćena vrata
Kad poslednje od zemlje za otkriće
Jeste ono što beše početak;
Na izvoru najduže reke
Glas skrovitog vodopada
I deca na jabukovom stablu
Neznana, jer ih ni tražili nismo,
No čujna, polučujna u tišini
Između dva morska talasa.
Hitro sada, ovde, sada, uvek –
Stanje potpune jednostavnosti
(Kojem cena nije manja od svega)
I sve će biti dobro i
Svakodnevne stvari biće dobro
Kada se plameni jezici uviju
U krunisani čvor vatre
Pa vatra i ruža budu jedno.

Prepev:Ivan V. Lalić 

***


"Vreme sadašnje i vreme prošlo
Oba su možda prisutna u vremenu budućem,
A vreme buduće sadržano u vremenu prošlom.
Ako je čitavo vreme večno prisutno
Čitavom vremenu nema iskupljenja.
Šta je moglo biti jeste asptrakcija
I ostaje trajna mogućnost
Samo u jednom svetu razmišljanja.
Šta je moglo biti i šta bilo je
Ukazuje na isti kraj, uvek prisutan.
Koraci odjekuju sećanjem
Niz hodnik kojim nismo krenuli
Ka vratima što ih nikad ne otvorismo
U vrt ruža. Moje reči odjekuju
Tako, u tvom duhu.
No u kom cilju
Uznemiriti prah na vazi s listićima ruže,

Ja to ne znam..."

***

"...Robi mi maštu dane i dane,
Mnoge dane i mnoge čase:
Njene kose preko ruku, 

njene ruke - žive vaze."

***

",,, A Život, malo ćelav, malo sed,
Na kraj srca, probirljiv i umiljat:
Čeka, s rukavicama i šeširom u ruci,
Strogo pažljiv na kravatu i odelo -
Pomalo ne trpi zakašnjenja -
Tu, na pragu Apsolutnosti."





уторак, 22. август 2017.

Moj Izbor: Perl Bak/ Dobra zemlja II deo

"Čovek - reče on - ne može uvek misliti na nakit koj je prikačio na svoj kaput. Ali, kada bi ga nestalo, gubitak ne bi mogao podneti."




***

"Ne može čovek po ceo dan gledati na jezero koje pokriva njegova polja, niti može jesti više nego što mu stane u trbuh, a tako isto i spavanju ima kraja. I dok se Van Lung šetao uznemiren po kući činilo mu se da je u njoj suviše tiho, i suviše tiho za njegovu uzburkanu krv."


"Činilo mu se da prvi put u životu gleda Olan, i da prvi put uviđa da je ona samo dosadno i obično biće, koje ćutke tegli, koga se ne tiče kako drugima izgleda. Prvi put je primetio da je njena kosa prosta i mrka, nenamazana uljem, lice široko i grubo, a lik suviše duguljast, bez ikakve lepote ili ljupkosti. Gledajući je tako čudnim pogledom, on podviknu:

- Ko te pogleda, rekao bi da si žena običnog siromaška, a nikako čoveka koji ima zemlju i uzima u najam ljude da je oru.Radio sam i obogatio se, i želim da mi žena ne izgleda kao poslednja prostakuša. A te tvoje nožurde.. Najzad će ona šapatom:
-Majka nije mogla da mi uveže noge, jer sam prodata kada sam bila vrlo mala. Ali, ja ću utegnuti noge naše mlade devojčice, utegnuću ih.."


"Odjednom se priseti da svu tu njegovu sadašnju zemlju ne bi celog svog života  mogao da kupi da Olan nije uzela pregršt dragog kamenja iz bogataške kuće i da mu ih nije dala kad joj je on naredio.. Pitao se da li još čuva bisere medju grudima. Stvari ne bi tekle ovako da je Vang Lung ostao siromah ili da voda nije popolavila polja.Taj novac u pojasu ga je golicao, želeo je da ga troši, na ovo, na ono, i postade lake ruke, razmišljajući kako da uživa u godina svog muževstva."



"I Vang Lung se razbole od najgoreg bolesti koju čovek može da ima. Patio je ranije radeći na suncu, patio na suvim ledenim vetrovima u opasnim pustinjama, patio od gladi kada polja nisu radjala, patio je radeći bez nade na ulicama južnog grada. Ali nijednom toliko kao sada pod nežnom devojačkom rukom.."



"Ko još može pomisliti, ubojita budalo, da je jedna žena dovoljna čoveku. Naročito ako ta žena radi teške poslove i omršavi radeći za muža, onda je još gore. Muškarčeva mašta u tom slučaju odlazi brže na drugu stranu i ti, jadnice, nisi nikada bila predmet maštanja nekog muškarca, već si za muža vredela nešto više od vola. I ne treba da se srdišš ako on kupi sebi drugu i dovede je u kuću, jer su ljudi takvi."



"Vang Lungu se učini kao da je dugo vremena bio odsutan i da odjednom ima puno stvari koje treba da uradi. Polje je tražilo da se uzore i zaseje. Dan za danom ga je obradjivao, a bledilo koje mu je donela njegova ljubav potamni pod suncem, A njegove ruke s kojih su nestali žuljevi za vreme ljubavnog lestvovanja, opet otvrdnuše tamo gde ih je motika pritiskivala i gde su drške pluga ostavljale trag."


"Ponos je za čoveka kad vidi svog najstarijeg sina gde glasno čita slova na hartiji i piše ono što i drugi mogu da pročitaju, Tu slavu sada Vang Lung dožive. Ponosito je stajao dok je dečak pisao."

"On kao dečak nije imao vremena za setu, jer je morao ustajati u svanuće, ujarmljivati volove i izlaziti s plugom i motikom. A za to vreme žetve radio je sve dok mu se leđa ne polome. Ako mu se plakalo, plakao je, jer ga niko nije čuo. Nije mogao da beži od posla kao njegov sin iz škole, jer da je to učinio, ne bi bilo hleba. I tako je bio primoran da radi... Ali moj sin nije takav. On je nežniji nego što sam bio ja. Njegov je otac bogat, a moj je bio siromah. On nema potrebe da radi, jer ja imam radnike na svojim poljima. A sem toga ne može se takvo učeno stvorenje, kao što je moj sin i postaviti za plug.".

"Čovek - reče on - ne može uvek misliti na nakit koj je prikačio na svoj kaput. Ali, kada bi ga nestalo, gubitak nebi mogao podneti."

"Neka, iako sam ružna, ipak sam rodila sinove. Iako sam robinja, imam sina u svojoj kuči...Kako ona može da ga hrani i da se stara o njemu kao ja! lepota ne može da radja čoveku sinove!"

"Iz njegove tuge pojavi se neobična, čista misao koja mu pričinjavaše bol. Žalio je što je uzeo dva bisera od Olane onoga dana kada mu je prala rublje u jezeru. On se reši da više ne trpi da Lotosov cvet ponovo meće te bisere u uši. 
- U zemlji je sahranjena dobra polovina moga života, a možda i više. Čini mi se da sam i ja upola sahranjen. I najedared zaplaka malo i obrisa oči, kao što to čine deca.."

"Najstariji sin se plašio da ne troše dovoljno i da ne budu poniženi u očima ljudi. Drugi sin da se ne rasipa novac, a najmladji se trudio da nadokandi godine koje je izgubioo kao ratarski sin."

"Jedna stvar je ostala u njemu: ljubav prema zemlji. Napustio je njive, nastanio se u kuči u gradu i bio bogat. Ali koren mu je bio u zemlji, iako je na nju zaboravljao po više meseci. Kad dodje proleće, morao je da izlazi na njive. Iako sada nije mogao da drži plug i ore dobru zemlju, niti da nadgleda rad drugih, ipak je morao da ide. Ponekad je uzimao slugu, prenosio postelju i spavao opet u staroj kući od naboja, tamo gde je začeo decu i gde je Olan umrla. Kada bi ustajao u zoru, izlazio bi napolje, drhtavim rukama dohvatao i otkidao tek napupele vrbe i grančice breskvinog cveta i držao ih po ceo dan u ruci!".

"Kada zemlja počne da se prodaje, to je kraj porodice - govorio je Van Lung slomljen. Iz zemlje smo došli i u nju se moramo vratiti. I ako budete zadržali svoju zemlju, možete od nje živeti. Niko vam zemlju ne može oteti. I starac pusti suze da se osuše na licu i napraviše se od njih slane mrlje. Zastao je, podigao punu šaku zemlje i mrmljao:

- Ako prodate zemlju, to je kraj!

- Počivaj mirno, naš oče, počivaj mirno. Zemlja se neće prodavati.

Ali iza ledja starog čoveka gledali su se i smešili.




Uskoro nastavak trilogije, roman Sinovi.



понедељак, 21. август 2017.

Moj izbor: Perl Bak/ Dobra zemlja I deo


 "Svi ćemo gladovati ako polja gladuju..."









"Dobra zemlja“ je prvi deo trilogije koja se nastavlja romanima „Sinovi“  i „Rastureni dom“. Za ovaj roman Perl Bak je dobila Pulicerovu nagradu. Divna, topla knjiga. Posle dužeg vremena sam naišla na knjigu koja je uspela da zaokupi svu moju pažnju i kada bih zbog obaveza morala da prekinem sa čitanjem jedva sam čekala da joj se vratim.

Odlomci:

"Osvanuo je Vang Lungov dan venčanja. U prvi mah kada je otvorio oči i pogledao prema crnilu zavese oko svoje postelje nije mogao da se seti zašto mu je ova zora izgledala drukčija od svake druge. U kuči je vladala tišina, samo se čuo slabi, zadihani kašalj njegovog starog oca...Bilo ga je sramota priznati da želi da kuća danas izgleda uredna...To je bilo poslednje jutro što će morati da loži vatru jer žena dolazi u kuću. Nikad se više Vang neće dizati zorom, ni zimi ni leti da loži vatru. On će sada moći da leži u krevetu i čeka da dobije čašu tople vode, a ako zemlja bude puna ploda, biće u vodi i listića čaja. A ako žena klone,njena deca će ložiti vatru, jer će mu ona mnogo dece izroditi. I Vang Lung zastade, zamišljajući kako deca trče po njihovima trima sobama."

"Starac podiže glavu i iskolači oči: - Toliko vode bilo bi dovoljno da se žito zaliva sve do žetve - reče osorno.
-Čak od Nove godine nisam nijednom oprao celo telo - tiho odgovori Vang Lung. Bilo ga je sramota da prizna ocu da zbog žene hoće da bude čist.
-To je samo za danas, prosuću vodu na zemlju kad se umijem, te neće ostati neiskorišćena."

"Ova žena je došla u našu kuću kad je bila dete od 10 godina. Kupila sam je jedne godine kada je harala glad a njeni roditelji došli na jug, jer nisu imali šta da jedu. Dobro će da ti radi u polju, nosiće vodu i sve drugo što želiš. Lepotica nije, ali takva tebi ne treba. Samo besposlenim ljudima potrebne su lepe žene za razonodu. Osim toga, nije ni pametna, ali radi ono što joj se kaže, i ima dobru narav. Nije bila toliko lepa da privuče moje sinove i unuke. Dobra je robinja, iako nešto spora i glupa, i da ne želim da se umilim nebu radi svog budućeg života time što ću dozvoliti da robinja podari nekoliko dece svetu, ja bih je zadržala jer je za kuhinju dosta dobra. Ali ja uvek udajem robijnje ako ih neko zatraži a gospodari ih ne žele. A ženi reče:
-Pokoravaj mu se i radjaj mu samo sinove.."

"Ponekad, dok je radio na njivi nametale su se misli o njoj. Šta li je sve doživela u onih stotinu dvorišta. Kakav je bio njen život koji nije delila sa njim. To on nije mogao da dokuči, I tada bi se obično postideo svoje radoznalosti i svog maštanja o njoj, Jer je ona, ipak, bila samo žena."

"Ona je već zatrudnela!
Hteo je da kaže to što je hladnije mogao, kao kad bi rekao: -Danas sam zasejao zapadno polje- ali nije uspeo. Mada je govorio tiho, činilo mu se kao da izgovara reči glasnije nego što je želeo. Starac zatrepta očima, pa kad shvati zakikota se - He, he, he - cerio se svojoj snahi dok je dolazila - dakle žetva je na vidiku! Ali Vang Lung je sedeo na klupi, pored stola, u pomrčini, podbočen i zamišljen, Iz tog njegovog tela, iz njegovih bedara - život!."

"Van Lung je sedeo i pušio misleći na srebro koje je još malopre bilo na stolu. Ono je došlo iz zemlje, iz zemlje koju je on orao i prekopavao i nad kojom je trošio snagu. Ta zemlja ga je i rodila; na nju je kapao njegov znoj dok je izvlačio hranu iz nje, a iz hrane srebro. Ranije, kada je morao da se rastane od srebra, činilo mu se da daje komad svoga života. Ali ovoga puta to mu nije padalo teško. Video je srebro, ne u tudjinskoj ruci trgovca iz grada, nego je video kako se pretvara u nešto što vredi više nego samo ono - u odeću na telu svoga sina, I ta njegova čudna žena, koja je kulučila, ćutala i izgledala kao da ništa ne opaža, prva je videla dete tako obučeno."

"Razmišljao je o svojoj sreći pun radosti kad ga odjednom obuze strah, jer nije dobro biti i suviše srećan na ovome svetu. Zemlja i vazduh puni su zlobnih duhova koji ne podnose sreću običnih smrtnika, a kamoli sreću jednog takvog siromaška.Stoga on naglo skrenu ka voskarevom dućanu, kupi četiri štapića tamjana, po jedan za svakog u kući, pa ode u hram bogova zemlje. Koliku snagu imadahu ta dva mala zaštitnička kipa, koja su sedela nepomično pod niskim krovom."

"Kupovina tog parčeta zemlje imala je veliki uticaj na dalji Vang Lungov život. Posle časti da razgovara sa velikim  gospodarem kao ravnim sebi, pošto je iskopao srebro iz zida i odneo ga u veliku kuću, dođoše trenuci premišljanja i gotovo kajanja. Kada se setio prazne rupe u zidu, u kojoj je bilo njegovo zaštedjeno srebro, Obuzimala ga je želja da je opet vidi punu, Jer ipak, moraće se mnogo znoja proliti nad tom zemljom.."

"Kad jednom bogovi okrenu leđa čoveku, oni ga više ne gledaju. Rane prolećne kiše izostaše a sunce je iz dana u dan bleštalo na nebu, Nije imalo milosti prema spaljenoj i gladnoj zemlji. Voda u bari presuši, a bunar tolko opade da mu jednog dana Olan reče: - Ne smemo više da zalivamo njivu, ako želimo da deca piju vodu i starač leči ujutru kašalj. Vang Lung zajeca od očajanja:
- Svi ćemo gladovati ako polja gladuju..."

"Zemlju mi ne mogu oduzeti. Trud moga tela i plodove mojih polja, uložio sam u ono što mi se ne može oteti. Da sam imao srebro, mogli su mi ga uzeti, Da sam žitom napunio ambare, ispraznili bih ih. Ali imam zemlju i ona je moja. Gledao je preko polja ljude koji su se udaljavali i neprestano mrmljao: - Bar imam zemlju! Zemlju!"

"Ostalo im je samo da pričvrste vrata i spuste rezu. Poneli su sve što su imali od odela. Vang Lung je nosio devojčicu u nedrima, a kada vide da će stari pasti, predade dete ženi, saže se i podiže oca na ledja. Vang Lung se znojio od umora, iako je bilo hladno i duvao oštar vetar. Dečaci su plakali od zime, jer vetar nije prestajao da im udara pravo ulice. A Vang Lung ih je tešio: 
- Ne dajte se sinovi moji" Vi ste odrasli ljudi i putujete na jug. Tamo će nam biti toplo svakog dana i imačemo belog pirinča, i vi ćete jesti koliko god hoćete."

"- Kada bih imao nešto da prodam, vratio bih se na zemlju. O, da nam nije starca, išli bismo pešice, pa makar i gladovali. 
-Jedino možemo prodati devojčicu! - odgovori Olan
-Ne, dete neću da prodajem! - uzviknu.
- I mene su prodali - produžavala je ona još sporije. - I mene su prodali Hvangu da bi se moji roditelji mogli da vrate kući.
- I hoćeš li zbog toga da prodaš ovo dete?
- Da sam samo ja u pitanju, pre bih je ubila nego što bih dopustila da postane robinja! Ali mrtva devojčica ništa ne  donosi! Prodala bih je jedino zbog tebe da se vratiš na zemlju!
Prodao bih je - razmišljao je Vang Lung - da nije ležala u mojim nedrima i ovako se isto smejala. Ako je i prodam, neću za nju dobiti zlata i rubina koliko j teška. Daće mi taman koliko da stignem do kuće. Odakle ću nabaviti pare za vola, sto, krevet, stolice? Zar da prodam dete da bih gladovao tamo a ne ovde? Nemamo ni zrna da zasejemo njivu."

"Celu noć je kroz mračne ulice teglio konopce, do pojasa nag, kipteći u znoju, dok su mu gole noge klizile po kaldrmi, blatnjavoj i vlažnoj, isto kao i ljudi u mokroj noći.Vang Lung se vraćao pred zoru kući zadihan i suviše slomljen da bi mogao jesti dok se ne ispava. Preko dana dok su vojnici krstarili ulicama, spavao je mirno u najudaljenijem delu krovinjare, iza gomile slame, koju Olan skupila da bi ga sakrila."








петак, 18. август 2017.

Moj izbor: Harper Li (Ubiti pticu rugalicu)

Nikad stvarno ne možeš upoznati čoveka ako ne obuješ njegove cipele i ne prošetaš u njima.

Pulicerova nagrada 1961. 
Klasik o životu na američkom jugu u doba krize 1930. Najbolja ikad napisana knjiga iz dečije perspektive.







Citati iz knjige

"Upamti, sramota je ubiti pticu rugalicu... one ne čine ništa, osim što nam pevaju. Ne uništavaju ljudima vrtove, ne gnezde se u kukuruzu, samo pevaju. Zato je greh ubiti pticu rugalicu."


"Ali pre nego što mogu živeti sa drugima, moram moći živeti sam sa sobom. Savest je jedna od stvari o kojoj se ne odlučuje glasovima većine.''


"Nikad nije uvreda kad ti neko uputi reč koju smatra ružnom. Po tome samo vidiš kao je osoba jadna, a tebe ne povređuje.''


,,Ne mora čovek uvek pokazivati sve što zna. Nije damski. I kao drugo, ljudi ne vole da se druže sa nekim ko zna više od njih. To ih ljuti. Ne možeš ih promeniti time što ćeš ih ispravno govoriti, ali moraju sami poželeti da nauče, a ako ne žele, ništa tu ne možeš sem da ćutiš ili da govoriš njihovim jezikom.''


,,Vi znate istinu, a istina je ovo: neki crnci lažu, neki su crnci nemorallni, nekim se crnicima ne može verovati kada je reč o ženama – bilo crnim ili belim. Ali to je istina koja se odnosi na ceo ljudski rod, a ne na pojedinu rasu. U ovoj sudnici nema osobe koja nikad nije slagala, koja nikad nije učinila nešto nemoiralno, i nema muškarca koji nikad nije pogledao ženu sa pohotom.''


"Atikus je bio u pravu. Jedanput je rekao da nikad stvarno ne možeš upoznati čoveka ako ne obuješ njegove cipele i ne prošetaš u njima.Meni je bilo dovoljno i da samo malo postojim na Redlijevoj verandi...Idući kuči osetih se veoma starom, no pogledavši u vrh nosa ugledah sitne zamagljene loptice, ali ne za dugo, jer me od razrokog gledanja hvata vrtoglavica. Pomislila sam da ćemo Džim i ja odrasti, ali da nam nije ostalo bog zna šta naučiti izuzev možda algebre,"













четвртак, 17. август 2017.

Moj izbor: Boris Leonidovič Pasternak





SAN

Snio sam jesen u magli stakala,
drugove i tebe u veseloj klapi, i
kao soko što za krvlju vapi,
duša je moja na ruku ti pala.
Al vreme je išlo, starost ga je takla,
i kruneć okvire koprenom od srebra,
zora je iz vrta osipala stakla krvavim
i tužnim suzama septembra.
Vreme je starilo. U fotelji svila ko
led je pucala, sva trošna i bona. Pa i
ti zaćuti, a glasna si bila, i san
utihnu poput zvuka zvona.
Probudih se. Ko jesen, puna bola
bijaše zora, a vetar, pun jeze,
ko laku slamu što kiši iz kola u
begu nebom raznosio breze.



понедељак, 14. август 2017.

Moj izbor: Gabrijel Garsija Markes

»U Makondu se nije dogodilo ništa, niti se šta događa, niti će se dogoditi ikada. Ovo je srećno selo.« 




Gost na blogu: Nebojša Krivokuća http://preslicavanje.blogspot.rs


Jesen Patrijarha i 100 godina samoće (odlomci)


Ovih dana ponovo čitam najbolji šifrarnik vlasti za koji znam; knjigu u kojoj je čitavo šesto poglavlje napisano u jednoj rečenici koja se proteže na više od šezdeset stranica, jer kako pisati o ludilu vlastodršca nego bez upotrebe tačke.
Markes je ovu knjigu pisao sedam godina.


*

"Ne shvatajući da se pohlepa za vlašću ne da utoliti, jer je utoljavanje samo još žešće raspaljuje, pa se tako porok razgranava na veki vekov, od početka mu je bilo jasno da ga obmanjuju ne bi li mu udovoljili, znao je da mu svako ulagivanje papreno naplaćuju, da oružjem sakupljaju onu svetinu što vrvi oko puta kojim prolazi i da mu ushićeno kliče ispod parola sa ispisanim željama, neka nam večno živi dični vođa koji je stariji od svoje starosti, ali s nizanjem nebrojenih leta, on je uvideo da je laž ugodnija od sumnje, korisnija od ljubavi i trajnija od istine, pa se sviknuo da živi plaćajući ponižavajući danak slave, više se ničemu nije mogao začuditi, čak ni kada mu je postalo očigledno da u rukama ima samo privid vlasti, da ga veličaju a slavom ga ne ovenčavaju, da mu se listom povinuju ali za njega ne haju.

(...)



"Sakrili su od njega poruke protesta i preklinjanja iz celog sveta, prećutali su da mu je Sveti Otac Papa uputio telegram izražavajući svoju apostolsku zabrinutost za sudbinu nevine dece, u tamnicama nema više mesta za novopobunjene roditelje, moj generale, nema više dece za izvlačenje lutrije u ponedeljak, do kurca krasnog, u kakva li smo se govna uvalili.

(...) 

Stoga je jedne oficire ubeđivao da ih drugi oficiri uhode, mrsio im životne pute ne bi li ih sprečio da kuju zavere protiv njega, od deset metaka isporučenih kasarnama vazda je bilo osam ćoraka, slao im je barut pomešan sa morskim peskom, dok je istovremeno lično raspolagao zamašnim arsenalom oružja uvek ua dohvatu ruke, u jednom spremištu predsedničke palate, a ključeve tog skladišta je nanizao na alku sa ostalim jedinim postojećim ključevima od vrata koja je samo on mogao otvoriti."

(...)


"...Taj tiranin bogomdan za sprdačenje nikada nije dokučio šta je lice a šta naličje ovog života koji odvajkada obožavamo s neutaživom strašću, niste imali petlju da se suočite s takvim životom, plašeći se da će vam puknuti pred očima ono što je svakom od nas i te kako poznato, da je život težak i prolazan, ali da drugoga nema, generale, nama je odavno jasno ko smo, ali on je za sva vremena utonuo u gluvilo i slepilo neznanja (...) ostavši zanavek gluv za ushićeno klicanje svetine koja se izlila po ulicama i pevala pesme zahvalnice povodom njegove smrti, gluv za trube oslobođenja, praznične prskalice i zvonjave neobuzdanog veselja, čime je svetu objavljena radosna vest da je nemerljivo vreme večnosti 

napokon isteklo."

(Kraj)


(Prekucano iz izdanja 'Prosvete', 1979, prevod Milana Komnenića.)

***

100 godina samoće (odlomci)

„Makondo se već pretvorio u strašan kovitlac prašine i krševina koje je raznosio biblijski uragan, kad je Aurelijano preskočio jedanaest stranica da ne gubi vremena suviše poznatim činjenicama i počeo da dešifruje trenutak u kome je živeo, dešifrujući ga u trenutku življenja, proričući sebi svoju sudbinu dok je dešifrovao poslednju stranicu pergamenta, upravo kao da sebe sagledava u ogledalu koje govori. Zatim je opet preskočio da bi preduhitrio proročanstvo i tako saznao datum i okolnosti svoje smrti.
Međutim, pre nego što je došao do poslednjeg stiha, shvatio je da više nikada neće izići iz te sobe, pošto je bilo predviđeno da grad ogledala bude vetrom zbrisan s lica zemlje, sravnjen i izbrisan iz pamćenja ljudi u trenutku kada Aurelijano Babilonio završi dešifrovanje pergamenata, i da sve što je u njima napisano bude neponovljivo oduvek i zauvek, pošto pleme osuđeno na sto godina samoće nije imalo druge svrhe na zemlji.“

***

"Jednog petka, u dva popodne, svet je obasjalo sunce, blagotvorno crveno i oštro kao prašina cigala, i gotovo sveže kao voda, i kiša više nije padala deset godina. Makondo je bio u ruševinama. 
Na ulicama u kaljugama ostali su komadi slupanog nameštaja, kosturi životinja prekriveni crvenim krinovima, poslednje uspomene na horde došljaka, koji su pobegli iz Makonda tako ošamućeni kao što su i došli. Kuće sagrađene nabrzinu u jeku groznice banana bile su napuštene. 
Kompanija banana razgolitila je svoja naselja. Od starog žicom opasanog grada ostale su samo ruševine. Drvene kuće, hladovite terase, gde su provodili mirna popodneva u kartanju, izgledale su sravnjene sa zemljom jednim proračunskim vetrom koji je godinama kasnije trebalo da zbriše Makondo sa lica zemlje. Jedini ljudski trag koji nije izbrisao proždrljivi dah, bila je jedna rukavica Patricije Braun u automobilu koji je bio potpuno obrastao puzavicama. 
Čarobni predeo koji je istraživao Hose Arkadio Buendija u vreme osnivanja, i gde su potom uspevale plantaže banana bio je močvara puna istrulelog korenja, na čijem se dalekom horizontu mnogo godina mogla videti tiha morska pena. Tuga je obuzela Aurelijana Drugog prve nedelje kada je obukao suvu odeću i zaputio se da obiđe selo. Oni koji su preživeli katastrofu, isti oni koji su već živeli u Makondu pre nego što je bio zahvaćen uraganom Kompanije banana, sedeli su nasred ulice uživajući u prvom suncu. Još im se na koži zadržalo zelenilo algi i miris buđi, posledice kiše, ali u dubini srca izgledali su zadovoljni što su ponovo stekli selo u kome su se rodili. Turska ulica bila je ponovo ona nekadašnja, iz vremena kada su Arapi u papučama i sa alkama u ušima obilazili svet razmenjujući papagaje za koještarije i našli u Makondu dobru oazu da se odmore od svoje hiljadugodišnje skitačke navike. 
Usled kiše roba u dućanima se raspadala, a ona u izlozima bila je išarana mahovinom, tezge izbušene crvotočinama a zidovi izjedeni vlagom, ali Arapi treće generacije sedeli su na istim mestima i na isti način kao njihovi očevi i njihovi dedovi, ćutljivi i neustrašivi, ne hajući za vreme ni za katastrofe, ni manje živi ni više mrtvi nego što su bili, posle epidemije nesanice i trideset dva rata pukovnika Aurelijana Buendije. Neobična je bila snaga njihova duha pred uništenim kockarskim stolovima, srušenim šatrama, strelištima i uličicama u kojima su se tumačili snovi i pogađala budućnost, tako da ih je Aurelijano Drugi, sa svojom poznatom ozbiljnošću, pitao kojim su tajanstvenim sredstvima pribegli da izbegnu brodolom u oluji, koga đavola su uradili da se ne utope, a oni su mu, jedan po jedan, od vrata do vrata, odvraćali nekim prepredenim osmehom i sanjalačkim pogledom, i svi, bez prethodnog dogovora, dali su mu isti odgovor:
— Plivajući."

***

"Odmah, čim su se prikazali u Makondu, vojnici su odložili puške na stranu, posekli i ukrcali banane i pokrenuli vozove. Radnici, kojima je bilo već dosta čekanja, odbegli su u šumu nemajući drugog oružja sem svojih radnih mačeta, i počeli su da vrše sabotaže. Zapalili su hasijende i magacine, digli šine da bi onemogućili saobraćaj vozova, koji su počeli da otvaraju sebi put mitraljeskom vatrom, i posekli telegrafske i telefonske žice. Kanali za navodnjavanje su se obojili krvlju. 
Gospodin Braun, koji je bio živ u elektrifikovanom kokošarniku, sklonjen je iz Makonda sa svojom porodicom i porodicama drugih njegovih zemljaka i odveden na sigurnu teritoriju pod zaštitom vojske. Situacija je pretila da se pretvori u neravnopravan i krvav građanski rat, kada su vlasti uputile apel radnicima da se sastanu u Makondu. Apelom je bilo objavljeno da će vojni i civilni šef oblasti doći narednog petka da intervenišu u sukobu. 

Hose Arkadio Drugi bio je u masi koja se sakupila na stanici u petak ujutru. Učestvovao je na jednom sastanku sindikalnih vođa i dobio zadatak da se zajedno sa pukovnikom Gavilanom pomeša s masom i da je usmerava prema okolnostima. Nije se osećao dobro, u ustima je osetio neku gorčinu, kao od šalitre, čim je primetio da je vojska postavila mitraljeska gnezda oko malog trga i da je utvrđeni grad Kompanije banana zaštićen artiljerijskim oruđima. Oko dvanaest, čekajući voz koji nije dolazio, više od tri hiljade ljudi, radnika, žena i dece preplavilo je prostor pred stanicom i tiskalo se u susednim ulicama koje je vojska zatvorila redovima mitraljeza. 

Sve to ličilo je više na vašar nego na doček. Preselili su vašarske šatre i točionice iz Turske ulice, te su ljudi tako lakše podnosili dosadno čekanje i žarko sunce.

Malo pre tri sata pronela se vest da će službeni voz doći tek sledećeg dana. Umorna gomila je pustila uzdah očajanja. Jedan poručnik se tada popeo na krov stanice, gde su bila četiri gnezda sa mitraljezima uperenim u gomilu, i dao znak za tišinu. Do Hosea Arkadija Drugog bila je jedna bosa, veoma debela žena, sa dvoje dece između četiri i sedam godina. Uzela je u naručje mlađeg i zamolila Hosea Arkadija Drugog, iako ga nije poznavala, da podigne drugo da bi bolje čulo. Hose Arkadio Drugi stavio je dete na ramena. 


Mnogo godina kasnije to dete će stalno ponavljati, a niko mu neće verovati, da je videlo poručnika kako kroz trubu sa nečijeg gramofona čita Ukaz broj četiri vojnog i civilnog šefa oblasti. Bio je potpisan od strane pukovnika Karlosa Kortesa Vargasa i njegovog sekretara, majora Enrika Garsije Isasa, i u tri člana od osamdeset reči objavljivao je da su štrajkači čopor razbojnika i ovlastio vojsku da ih poubija iz mitraljeza. Pročitan je Ukaz uz zaglušujuće zvižduke protesta, a jedan kapetan je zamenio poručnika na krovu stanice i kroz gramofonsku trubu dao znak da hoće da govori. Gomila je ponovo zaćutala.
— Gospođe i gospodo — reče kapetan tiho, polako i malo umorno —
imate pet minuta da se povučete.

Žviždanja i dvostruku jači uzvici ugušili su znak trube koji je objavljivao početak datog roka. Niko se nije pomakao. — Prošlo je pet minuta — reče kapetan istim tonom. — Još jedan minut i otvorićemo vatru. Hose Arkadio Drugi, sav u ledenom znoju, spustio je dete sa ramena i predao ga ženi. »Ove rogonje su u stanju da pucaju«, šapnula je ona. Hose Arkadio Drugi nije imao vremena da govori, pošto je u tom trenutku prepoznao promukli glas pukovnika Gavilana, čiji je uzvik propratio ženine reči. Opijen napetošću, veličanstvenom i dubokom tišinom i, osim toga, ubeđen da niko neće pokrenuti tu uplašenu masu opčinjenu smrću, Hose Arkadio Drugi propeo se iznad ljudi koji su stajali pred njim i, prvi put u svom životu, podigao glas.
— Rogonje — viknu. — Poklanjamo vam minut koji je preostao.

Na kraju njegovog uzvika dogodilo se nešto što u njemu nije izazvalo strah, nego izvesne halucinacije. Kapetan je izdao naređenje za vatru i četiri mitraljeska gnezda odmah su mu odgovorila. Ali sve je ličilo na farsu. Izgledalo je kao da su mitraljezi napunjeni nekakvom ujdurmom pirotehnike, pošto se čulo njihovo otežano štektanje i videli njihovi usijani ispljuvci, ali se nije primećivala m najmanja reakcija, nijedan glas, nijedan uzdisaj među zgusnutom masom koja je izgledala skamenjena i trenutno neranjiva. Iznenada, sa jedne strane stanice jedan smrtni krik rasplinuo je čaroliju.

— Aj, majko moja.

Jedna seizmična sila, vulkanski tresak, kataklizmična rika eksplodirali su usred mase sa neizrecivom razornom snagom. Hose Arkadio Drugi jedva je stigao da podigne dete,
dok je majka sa drugim nestala u uspaničenoj masi. Mnogo godina kasnije dete će još pričati, iako su susedi verovali da je stari izlapeo, da ga je Hose Arkadio Drugi podigao iznad svoje glave i prepustio se da ga vuku, tako reći, kroz vazduh kao da plovi u panici mase prema susednoj ulici. Uzdignuti položaj deteta omogućio mu je da vidi kako u tom času razularena masa stiže već do ugla i kako red mitraljeza otvara vatru. 
Nekoliko glasova kriknulo je istovremeno.

— Bacite se na zemlju! Bacite se na zemlju! 

Prvi redovi su to već učinili, pokošeni mitraljeskim rafalima. Preživeli, umesto da se bace na zemlju, pokušali su da se vrate natrag, i tada je panika zadala jedan aždajski udarac i u zbijenom talasu poslala ih protiv drugog zbijenog talasa koji se kretao iz suprotnog pravca, odbačen sledećim aždajskim udarcem iz suprotne ulice, gde su mitraljezi takođe pucali bez prestanka. Bili su opkoljeni, okrećući se u ogromnoj vrtešci koja se malo-pomalo sužavala prema svom epicentru pošto su njene ivice sistematski sečene unaokolo, kao kad se ljušti crni luk, nezasitim i metodičnim noževima mitraljeza. Dete je videlo jednu ženu kako kleči, raširenih ruku, u jednom praznom prostoru koji je bio tajanstveno nepristupačan mecima.
Tu ga je ostavio Hose Arkadio Drugi u trenutku kad je pao lica oblivenog krvlju, pre nego što je džinovska gomila sravnila prazni prostor, ženu koja kleči, svetlost visokog sušnog neba i kurvinski svet u kome je Ursula Iguaran prodala toliko životinjica od karamela. Kad se Hose Arkadio Drugi probudio, ležao je na leđima u pomrčini. Primetio je da putuje nekim beskrajnim i tihim vozom, da mu je kosa slepljena od suve krvi i da ga bole sve kosti. Osetio je neodoljivu potrebu za snom. U želji da spava dugo, zaštićen od straha i užasa, smestio se na onu stranu koja ga je manje bolela, i tek tada je otkrio da leži na mrtvima. Nije bilo ni jednog slobodnog mesta u vagonu, osim u glavnom hodniku. Mora da je prošlo dosta vremena od pokolja, pošto su leševi imali temperaturu gipsane statue u jesen, i izdržljivost skamenjene pene, a oni koji su ih smestili u vagon imali su vremena da ih slože po istom redu kao kad utovaraju grane banana. Pokušavajući da pobegne od ružnog sna, Hose Arkadio Drugi vukao se od jednog do drugog vagona u pravcu u kome se kretao voz, i pri kratkotrajnoj svetlosti koja je prodirala izmedu dasaka dok su prolazili kroz uspavana sela video je mrtve muškarce, mrtve žene i mrtvu decu, koji će biti bačeni u more kao trule banane. Prepoznao je samo ženu koja je prodavala osvežavajuća pića na trgu i pukovnika Gavilana koji je oko ruku još nosio obavijen pojas sa mavarskom srebrnom kopčom kojim je pokušavao da prokrči put kroz paniku, Kad je došao u prvi vagon, iskočio je u mrak i ostao ispružen u jarku dok je voz prošao. Bio je to najduži voz koji je ikada video, sa gotovo dve stotine teretnih vagona, sa po jednom lokomotivom spreda i pozadi a trećom u sredini. Nije uopšte bio osvetljen, čak ni crvenim i zelenim signalnim svetlima, i kli- zio je kroz noć potajno kao lopov. Na vagonima su se ocrtavale tamne siluete vojnika sa postavljenim mitraljezima. Posle ponoći sručio se snažan pljusak. Hose Arkadio Drugi nije znao gde je iskočio, ali je znao da bi hodajući u suprotnom pravcu od kretanja voza stigao u Makondo. Posle tri sata hoda, mokar do kostiju, sa strašnom glavoboljom, ugledao je prve kuće u svetlosti zore. Privučen mirisom kafe, ušao je u kuhinju gde je jedna
žena bila nagnuta nad ognjištem sa detetom u naručju.

— 'bar dan! — rekao je iscrpen. — Ja sam Hose Arkadio Drugi Buendija.

Izgovorio je celo ime, slovo po slovo, da bi se uverio da je živ. Dobro je učinio, jer žena je pomislila da je priviđenje kad je na vratima ugledala iznemoglu spodobu, pocrnelu, glave i odeće isprljane krvlju i obavijenu oreolom smrti. Ona ga je poznavala. Donela je ogrtač da ae utopli dok mu se rublje suši na ognjištu, zagrejala mu vodu da opere ranu, koja je bila samo rasečena koža, i dala mu čistu krpu da previje glavu. Potom ga je poslužila kafom bez šećera, kao što su joj rekli da piju Buendije, i raširila rublje bliže vatri. Hose Arkadio Drugi nije progovorio dok nije popio kafu.

— Mora da je bilo oko tri hiljade — šapnu.

— Šta?

— Mrtvih — objasnio je on. — Mora da su ubili sve koji su se nalazili na stanici.

Žena ga sažaljivo odmeri pogledom.

— Ovde nije bilo mrtvih — reče. — Od vremena tvog strica, pukovnika, nije se ništa desilo u Makondu.

U tri kuhinje, u kojima se zadržao Hose Arkadio Drugi pre nego što je stigao kući, rekli su mu isto: »Nije bilo mrtvih«. Prošao je preko staničnog trga i video šatre nagomilane jedne na druge, i ni tu nije našao nikakav trag pokolja. Ulice su bile puste pod upornom kišom, a kuće zatvorene, bez znakova života u njima. Jedina vest o ljudima bila su prva zvona za jutarnje bogosluženje. Kucnuo je na vrata kuće pukovnika Gavilana. Jedna bremenita žena, koju je već mnogo puta video, zatvori mu vrata pred nosom.

— Otišao je — rekla je uplašena. — Vratio se svojoj zemlji.

Glavni ulaz na elektrifikovanom kokošarniku bio je kao i obično pod stražom dvojice mesnih policajaca, koji su izgledali kao okamenjeni pod kišom, u kišnim mantilima i sa kapama od nepromočivog platna. U ulici na periferiji Crnci sa Antila pevali su u horu subotnje psalme. Hose Arkadio Drugi preskočio je dvorišnu ogradu i ušao u kuću kroz kuhinju. Santa Sofija de la Pijedad jedva je podigla glas.

— Da te ne vidi Fernanda — reče. — Sad je baš ustala. —

Kao da radi po tajnom sporazumu, odvela je sina u sobu sa nokširima, uredila mu pohaban Melldjadesov krevet i u dva popodne, dok je Fernanda spavala, dala mu kroz prozor tanjir hrane. Aurelijano Drugi jc spavao u kući, pošto ga je tu iznenadila kiša, i u tri popodne još je čekao da kiša prestane. Tajno obavešten od Santa Sofije de la Pijedad, posetio je brata u Melkijadesovoj sobi. Ni on nije verovao u verziju o masakru niti u ružan san o vozu koji je natovaren mrtvacima putovao prema moru. Prošle noći pročitao je poseban proglas narodu sa obaveštenjem da su radnici poslušali naređenje o evakuaciji stanice i da su u mirnim povorkama krenuli svojim kućama. Proglas je takođe obaveštavao da su sindikalni vođi, sa visokim patriotskim duhom, sveli svoje zahteve na dve tačke: reformu medicinske službe i izgradnju nužnika u kućama. Kasnije je objavljeno da su vojne vlasti, kada su dobile saglasnost radnika, požurile da o tome obaveste gospodina Brauna, i da ovaj ne samo što je prihvatio nove uslove nego je ponudio da plati trodnevno javno veselje kako bi se proslavio zavrtešak sukoba. Samo, kad su ga vojni komandanti zapitali pod kojim datumom da se objavi potpisivanje sporazuma, on je pogledao kroz prozor u nebo išarano munjama i načinio pokret pun neizvesnosti.

— Biće kad prestanu kiše — rekao je. — Dok traje kiša, prekidamo svaku vrstu aktivnosti.

Kiša nija padala već tri meseca, i bilo je vreme suše. Ali, kad je gospodin Braun objavio svoju odluku, sručio se na čitavu zonu banana snažan pljusak, koji je Hosea Arkadija Drugog iznenadio na putu za Makondo. Sledeće nedelje kiša je i dalje padala. Zvanično objašnjenje, ponovljeno hiljadu puta i svim sredstvima obaveštavanja, koja su vladi bila pri ruci, razglašeno po celoj državi, najzad je nametnuto: nije bilo mrtvih, zadovoljni ratnici vratili su se svojim porodicama, Kompanija banana prekida rad dok ne prođu kiše. Zakon o policijskom času važio je kao preventiva ako bude potrebno preduzimati hitne mere zbog posledica od kiše, koja neprekidno pada, ali trupe su bile u kasarni. U toku dana igrajući se sa decom »brodoloma«, vojnici su gazili kroz bare na ulicama, sa pantalonama zavmutim do članaka. Noću, posle povečerja, razbijali su vrata kundacima, izvlačili sumnjive iz kreveta i vodili ih na put bez povratka. Još su tražili zločince, ubice, podstrekače, pobunjenike protiv Ukaza broj četiri i ubijali ih, ali vojnici su sve to poricali pred bližom rodbinom svojih žrtava, koja je preplavila kancelarije komandanata tražeći vesti. 

»Sigurno ste sanjali«, insistirali su oficiri. 
»U Makondu se nije dogodilo ništa, niti se šta događa, niti će se dogoditi ikada. Ovo je srećno selo.« 

.
* * *
Nedavno se pojavila (nepotvrđena) informacija da Gabrijel Garsija boluje od demencije i da više neće pisati, jer zaborav čini svoje, kao što je stanovnicima Makonda u jednom trenutku pojeo sećanja, dok se u selu ponovo nije pojavio Melkijades i vratio im sećanja. U danima poput ovog, nije čudno što se pitam da li će neko poput Melkijadesa ikada stići i do nas.
.
* * *
Gabrijel Garsija je svojevremeno napisao da se divi ljudima koji u "100 godina samoće" traže skrivene reference ka realnosti, kao i onima koji ih pronalaze. On tvrdi da ih nema, te da ih on sam ne vidi.
Ne verujem mu.

---

♦ Ne dozvoli da umreš, a da ne doživiš ovo čudo, spavati s onim koga voliš.
♦ Nije istina da ljudi ne ispunjavaju svoje snove zato što su odrasli, odrasli su jer su prestali ostvarivati snove.
♦ Ljudi koje volimo, trebali bi da umiru sa svim svojim stvarima.
♦ Svaka stvar je živa. Potrebno je samo probuditi njenu dušu.
♦ Ako sretnete svoju pravu ljubav, trebate znati da ona nigdje neće pobjeći od vas ni kroz nedjelju, ni kroz mjesec, ni kroz godinu.
♦ U životu nije važno ono što vam se dogodi, nego ono čega se sjećate, i način na koji to pamtite.
♦ Laž je udobnija od sumnje, korisnija od ljubavi, trajnija od istine.
♦ Ako je u nešto uključena žena, ja znam da će sve biti dobro. Meni je potpuno jasno da žene upravljaju svijetom.
♦ Za stolom se može voljeti isto tako kao i u krevetu.
♦ Budi nasmijan, ne dozvoli nevolji zadovoljstvo.
♦ U porodičnom životu mnogo je lakše izbjeći nesreću, nego glupe sitne svađe.
♦ Odgovori mu “Da”. Čak i ako umireš od straha, čak i ako ćeš kasnije požaliti, jer ćeš se kajati čitav život ako mu sada kažeš “Ne”.
♦ Čovjek se ne rađa jednom, onog dana kad ga je mati donijela na svijet. Život ga tjera ponovo i ponovo, puno puta da se sam ponovo rodi.
♦ Nema lijeka koji može izliječiti ono što može izliječiti sreća.
♦ Uvijek će biti ljudi koji će te povrijediti. Nastavi da vjeruješ, samo budi opreznija.
♦ Ne opiri se toliko. Najbolje stvari se događaju onda kada ih ne očekuješ.
♦ Ja ne nosim šešir, da ga ne bih morao skidati ni pred kim.
♦ Zašto trošiti toliko riječi da se objasni što osjeća čovjek u ratu, ako je dovoljna samo jedna riječ – strah.
♦ Sjajno je misliti o prošlim zadovoljstvima, bez gorčine i kajanja.
♦ Inspiracija dolazi samo za vrijeme posla.
♦ Znanje i mudrost dolaze nama tada, kad nam više nijesu od koristi.
♦ Ne, ja nijesam bogat čovjek. Ja sam siromah s novcem, a to nije isto.
♦ Starost nema veze s tim koliko imaš godina, već koliko se staro osjećaš.
♦ Budi smiren. Umrijeti je teže, nego što se čini.

♦ Život je poput priče, nije važno koliko je dug, već koliko je dobar. Ono što je prošlo, više ne postoji, ono što će biti, još nije došlo. Postoji samo jedna tačka u kojoj se sastaju i prošlo i buduće. U toj tački je cijeli tvoj život. Iskoristi je.




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...