понедељак, 14. август 2017.

Moj izbor: Gabrijel Garsija Markes

»U Makondu se nije dogodilo ništa, niti se šta događa, niti će se dogoditi ikada. Ovo je srećno selo.« 




Gost na blogu: Nebojša Krivokuća http://preslicavanje.blogspot.rs


Jesen Patrijarha i 100 godina samoće (odlomci)


Ovih dana ponovo čitam najbolji šifrarnik vlasti za koji znam; knjigu u kojoj je čitavo šesto poglavlje napisano u jednoj rečenici koja se proteže na više od šezdeset stranica, jer kako pisati o ludilu vlastodršca nego bez upotrebe tačke.
Markes je ovu knjigu pisao sedam godina.


*

"Ne shvatajući da se pohlepa za vlašću ne da utoliti, jer je utoljavanje samo još žešće raspaljuje, pa se tako porok razgranava na veki vekov, od početka mu je bilo jasno da ga obmanjuju ne bi li mu udovoljili, znao je da mu svako ulagivanje papreno naplaćuju, da oružjem sakupljaju onu svetinu što vrvi oko puta kojim prolazi i da mu ushićeno kliče ispod parola sa ispisanim željama, neka nam večno živi dični vođa koji je stariji od svoje starosti, ali s nizanjem nebrojenih leta, on je uvideo da je laž ugodnija od sumnje, korisnija od ljubavi i trajnija od istine, pa se sviknuo da živi plaćajući ponižavajući danak slave, više se ničemu nije mogao začuditi, čak ni kada mu je postalo očigledno da u rukama ima samo privid vlasti, da ga veličaju a slavom ga ne ovenčavaju, da mu se listom povinuju ali za njega ne haju.

(...)



"Sakrili su od njega poruke protesta i preklinjanja iz celog sveta, prećutali su da mu je Sveti Otac Papa uputio telegram izražavajući svoju apostolsku zabrinutost za sudbinu nevine dece, u tamnicama nema više mesta za novopobunjene roditelje, moj generale, nema više dece za izvlačenje lutrije u ponedeljak, do kurca krasnog, u kakva li smo se govna uvalili.

(...) 

Stoga je jedne oficire ubeđivao da ih drugi oficiri uhode, mrsio im životne pute ne bi li ih sprečio da kuju zavere protiv njega, od deset metaka isporučenih kasarnama vazda je bilo osam ćoraka, slao im je barut pomešan sa morskim peskom, dok je istovremeno lično raspolagao zamašnim arsenalom oružja uvek ua dohvatu ruke, u jednom spremištu predsedničke palate, a ključeve tog skladišta je nanizao na alku sa ostalim jedinim postojećim ključevima od vrata koja je samo on mogao otvoriti."

(...)


"...Taj tiranin bogomdan za sprdačenje nikada nije dokučio šta je lice a šta naličje ovog života koji odvajkada obožavamo s neutaživom strašću, niste imali petlju da se suočite s takvim životom, plašeći se da će vam puknuti pred očima ono što je svakom od nas i te kako poznato, da je život težak i prolazan, ali da drugoga nema, generale, nama je odavno jasno ko smo, ali on je za sva vremena utonuo u gluvilo i slepilo neznanja (...) ostavši zanavek gluv za ushićeno klicanje svetine koja se izlila po ulicama i pevala pesme zahvalnice povodom njegove smrti, gluv za trube oslobođenja, praznične prskalice i zvonjave neobuzdanog veselja, čime je svetu objavljena radosna vest da je nemerljivo vreme večnosti 

napokon isteklo."

(Kraj)


(Prekucano iz izdanja 'Prosvete', 1979, prevod Milana Komnenića.)

***

100 godina samoće (odlomci)

„Makondo se već pretvorio u strašan kovitlac prašine i krševina koje je raznosio biblijski uragan, kad je Aurelijano preskočio jedanaest stranica da ne gubi vremena suviše poznatim činjenicama i počeo da dešifruje trenutak u kome je živeo, dešifrujući ga u trenutku življenja, proričući sebi svoju sudbinu dok je dešifrovao poslednju stranicu pergamenta, upravo kao da sebe sagledava u ogledalu koje govori. Zatim je opet preskočio da bi preduhitrio proročanstvo i tako saznao datum i okolnosti svoje smrti.
Međutim, pre nego što je došao do poslednjeg stiha, shvatio je da više nikada neće izići iz te sobe, pošto je bilo predviđeno da grad ogledala bude vetrom zbrisan s lica zemlje, sravnjen i izbrisan iz pamćenja ljudi u trenutku kada Aurelijano Babilonio završi dešifrovanje pergamenata, i da sve što je u njima napisano bude neponovljivo oduvek i zauvek, pošto pleme osuđeno na sto godina samoće nije imalo druge svrhe na zemlji.“

***

"Jednog petka, u dva popodne, svet je obasjalo sunce, blagotvorno crveno i oštro kao prašina cigala, i gotovo sveže kao voda, i kiša više nije padala deset godina. Makondo je bio u ruševinama. 
Na ulicama u kaljugama ostali su komadi slupanog nameštaja, kosturi životinja prekriveni crvenim krinovima, poslednje uspomene na horde došljaka, koji su pobegli iz Makonda tako ošamućeni kao što su i došli. Kuće sagrađene nabrzinu u jeku groznice banana bile su napuštene. 
Kompanija banana razgolitila je svoja naselja. Od starog žicom opasanog grada ostale su samo ruševine. Drvene kuće, hladovite terase, gde su provodili mirna popodneva u kartanju, izgledale su sravnjene sa zemljom jednim proračunskim vetrom koji je godinama kasnije trebalo da zbriše Makondo sa lica zemlje. Jedini ljudski trag koji nije izbrisao proždrljivi dah, bila je jedna rukavica Patricije Braun u automobilu koji je bio potpuno obrastao puzavicama. 
Čarobni predeo koji je istraživao Hose Arkadio Buendija u vreme osnivanja, i gde su potom uspevale plantaže banana bio je močvara puna istrulelog korenja, na čijem se dalekom horizontu mnogo godina mogla videti tiha morska pena. Tuga je obuzela Aurelijana Drugog prve nedelje kada je obukao suvu odeću i zaputio se da obiđe selo. Oni koji su preživeli katastrofu, isti oni koji su već živeli u Makondu pre nego što je bio zahvaćen uraganom Kompanije banana, sedeli su nasred ulice uživajući u prvom suncu. Još im se na koži zadržalo zelenilo algi i miris buđi, posledice kiše, ali u dubini srca izgledali su zadovoljni što su ponovo stekli selo u kome su se rodili. Turska ulica bila je ponovo ona nekadašnja, iz vremena kada su Arapi u papučama i sa alkama u ušima obilazili svet razmenjujući papagaje za koještarije i našli u Makondu dobru oazu da se odmore od svoje hiljadugodišnje skitačke navike. 
Usled kiše roba u dućanima se raspadala, a ona u izlozima bila je išarana mahovinom, tezge izbušene crvotočinama a zidovi izjedeni vlagom, ali Arapi treće generacije sedeli su na istim mestima i na isti način kao njihovi očevi i njihovi dedovi, ćutljivi i neustrašivi, ne hajući za vreme ni za katastrofe, ni manje živi ni više mrtvi nego što su bili, posle epidemije nesanice i trideset dva rata pukovnika Aurelijana Buendije. Neobična je bila snaga njihova duha pred uništenim kockarskim stolovima, srušenim šatrama, strelištima i uličicama u kojima su se tumačili snovi i pogađala budućnost, tako da ih je Aurelijano Drugi, sa svojom poznatom ozbiljnošću, pitao kojim su tajanstvenim sredstvima pribegli da izbegnu brodolom u oluji, koga đavola su uradili da se ne utope, a oni su mu, jedan po jedan, od vrata do vrata, odvraćali nekim prepredenim osmehom i sanjalačkim pogledom, i svi, bez prethodnog dogovora, dali su mu isti odgovor:
— Plivajući."

***

"Odmah, čim su se prikazali u Makondu, vojnici su odložili puške na stranu, posekli i ukrcali banane i pokrenuli vozove. Radnici, kojima je bilo već dosta čekanja, odbegli su u šumu nemajući drugog oružja sem svojih radnih mačeta, i počeli su da vrše sabotaže. Zapalili su hasijende i magacine, digli šine da bi onemogućili saobraćaj vozova, koji su počeli da otvaraju sebi put mitraljeskom vatrom, i posekli telegrafske i telefonske žice. Kanali za navodnjavanje su se obojili krvlju. 
Gospodin Braun, koji je bio živ u elektrifikovanom kokošarniku, sklonjen je iz Makonda sa svojom porodicom i porodicama drugih njegovih zemljaka i odveden na sigurnu teritoriju pod zaštitom vojske. Situacija je pretila da se pretvori u neravnopravan i krvav građanski rat, kada su vlasti uputile apel radnicima da se sastanu u Makondu. Apelom je bilo objavljeno da će vojni i civilni šef oblasti doći narednog petka da intervenišu u sukobu. 

Hose Arkadio Drugi bio je u masi koja se sakupila na stanici u petak ujutru. Učestvovao je na jednom sastanku sindikalnih vođa i dobio zadatak da se zajedno sa pukovnikom Gavilanom pomeša s masom i da je usmerava prema okolnostima. Nije se osećao dobro, u ustima je osetio neku gorčinu, kao od šalitre, čim je primetio da je vojska postavila mitraljeska gnezda oko malog trga i da je utvrđeni grad Kompanije banana zaštićen artiljerijskim oruđima. Oko dvanaest, čekajući voz koji nije dolazio, više od tri hiljade ljudi, radnika, žena i dece preplavilo je prostor pred stanicom i tiskalo se u susednim ulicama koje je vojska zatvorila redovima mitraljeza. 

Sve to ličilo je više na vašar nego na doček. Preselili su vašarske šatre i točionice iz Turske ulice, te su ljudi tako lakše podnosili dosadno čekanje i žarko sunce.

Malo pre tri sata pronela se vest da će službeni voz doći tek sledećeg dana. Umorna gomila je pustila uzdah očajanja. Jedan poručnik se tada popeo na krov stanice, gde su bila četiri gnezda sa mitraljezima uperenim u gomilu, i dao znak za tišinu. Do Hosea Arkadija Drugog bila je jedna bosa, veoma debela žena, sa dvoje dece između četiri i sedam godina. Uzela je u naručje mlađeg i zamolila Hosea Arkadija Drugog, iako ga nije poznavala, da podigne drugo da bi bolje čulo. Hose Arkadio Drugi stavio je dete na ramena. 


Mnogo godina kasnije to dete će stalno ponavljati, a niko mu neće verovati, da je videlo poručnika kako kroz trubu sa nečijeg gramofona čita Ukaz broj četiri vojnog i civilnog šefa oblasti. Bio je potpisan od strane pukovnika Karlosa Kortesa Vargasa i njegovog sekretara, majora Enrika Garsije Isasa, i u tri člana od osamdeset reči objavljivao je da su štrajkači čopor razbojnika i ovlastio vojsku da ih poubija iz mitraljeza. Pročitan je Ukaz uz zaglušujuće zvižduke protesta, a jedan kapetan je zamenio poručnika na krovu stanice i kroz gramofonsku trubu dao znak da hoće da govori. Gomila je ponovo zaćutala.
— Gospođe i gospodo — reče kapetan tiho, polako i malo umorno —
imate pet minuta da se povučete.

Žviždanja i dvostruku jači uzvici ugušili su znak trube koji je objavljivao početak datog roka. Niko se nije pomakao. — Prošlo je pet minuta — reče kapetan istim tonom. — Još jedan minut i otvorićemo vatru. Hose Arkadio Drugi, sav u ledenom znoju, spustio je dete sa ramena i predao ga ženi. »Ove rogonje su u stanju da pucaju«, šapnula je ona. Hose Arkadio Drugi nije imao vremena da govori, pošto je u tom trenutku prepoznao promukli glas pukovnika Gavilana, čiji je uzvik propratio ženine reči. Opijen napetošću, veličanstvenom i dubokom tišinom i, osim toga, ubeđen da niko neće pokrenuti tu uplašenu masu opčinjenu smrću, Hose Arkadio Drugi propeo se iznad ljudi koji su stajali pred njim i, prvi put u svom životu, podigao glas.
— Rogonje — viknu. — Poklanjamo vam minut koji je preostao.

Na kraju njegovog uzvika dogodilo se nešto što u njemu nije izazvalo strah, nego izvesne halucinacije. Kapetan je izdao naređenje za vatru i četiri mitraljeska gnezda odmah su mu odgovorila. Ali sve je ličilo na farsu. Izgledalo je kao da su mitraljezi napunjeni nekakvom ujdurmom pirotehnike, pošto se čulo njihovo otežano štektanje i videli njihovi usijani ispljuvci, ali se nije primećivala m najmanja reakcija, nijedan glas, nijedan uzdisaj među zgusnutom masom koja je izgledala skamenjena i trenutno neranjiva. Iznenada, sa jedne strane stanice jedan smrtni krik rasplinuo je čaroliju.

— Aj, majko moja.

Jedna seizmična sila, vulkanski tresak, kataklizmična rika eksplodirali su usred mase sa neizrecivom razornom snagom. Hose Arkadio Drugi jedva je stigao da podigne dete,
dok je majka sa drugim nestala u uspaničenoj masi. Mnogo godina kasnije dete će još pričati, iako su susedi verovali da je stari izlapeo, da ga je Hose Arkadio Drugi podigao iznad svoje glave i prepustio se da ga vuku, tako reći, kroz vazduh kao da plovi u panici mase prema susednoj ulici. Uzdignuti položaj deteta omogućio mu je da vidi kako u tom času razularena masa stiže već do ugla i kako red mitraljeza otvara vatru. 
Nekoliko glasova kriknulo je istovremeno.

— Bacite se na zemlju! Bacite se na zemlju! 

Prvi redovi su to već učinili, pokošeni mitraljeskim rafalima. Preživeli, umesto da se bace na zemlju, pokušali su da se vrate natrag, i tada je panika zadala jedan aždajski udarac i u zbijenom talasu poslala ih protiv drugog zbijenog talasa koji se kretao iz suprotnog pravca, odbačen sledećim aždajskim udarcem iz suprotne ulice, gde su mitraljezi takođe pucali bez prestanka. Bili su opkoljeni, okrećući se u ogromnoj vrtešci koja se malo-pomalo sužavala prema svom epicentru pošto su njene ivice sistematski sečene unaokolo, kao kad se ljušti crni luk, nezasitim i metodičnim noževima mitraljeza. Dete je videlo jednu ženu kako kleči, raširenih ruku, u jednom praznom prostoru koji je bio tajanstveno nepristupačan mecima.
Tu ga je ostavio Hose Arkadio Drugi u trenutku kad je pao lica oblivenog krvlju, pre nego što je džinovska gomila sravnila prazni prostor, ženu koja kleči, svetlost visokog sušnog neba i kurvinski svet u kome je Ursula Iguaran prodala toliko životinjica od karamela. Kad se Hose Arkadio Drugi probudio, ležao je na leđima u pomrčini. Primetio je da putuje nekim beskrajnim i tihim vozom, da mu je kosa slepljena od suve krvi i da ga bole sve kosti. Osetio je neodoljivu potrebu za snom. U želji da spava dugo, zaštićen od straha i užasa, smestio se na onu stranu koja ga je manje bolela, i tek tada je otkrio da leži na mrtvima. Nije bilo ni jednog slobodnog mesta u vagonu, osim u glavnom hodniku. Mora da je prošlo dosta vremena od pokolja, pošto su leševi imali temperaturu gipsane statue u jesen, i izdržljivost skamenjene pene, a oni koji su ih smestili u vagon imali su vremena da ih slože po istom redu kao kad utovaraju grane banana. Pokušavajući da pobegne od ružnog sna, Hose Arkadio Drugi vukao se od jednog do drugog vagona u pravcu u kome se kretao voz, i pri kratkotrajnoj svetlosti koja je prodirala izmedu dasaka dok su prolazili kroz uspavana sela video je mrtve muškarce, mrtve žene i mrtvu decu, koji će biti bačeni u more kao trule banane. Prepoznao je samo ženu koja je prodavala osvežavajuća pića na trgu i pukovnika Gavilana koji je oko ruku još nosio obavijen pojas sa mavarskom srebrnom kopčom kojim je pokušavao da prokrči put kroz paniku, Kad je došao u prvi vagon, iskočio je u mrak i ostao ispružen u jarku dok je voz prošao. Bio je to najduži voz koji je ikada video, sa gotovo dve stotine teretnih vagona, sa po jednom lokomotivom spreda i pozadi a trećom u sredini. Nije uopšte bio osvetljen, čak ni crvenim i zelenim signalnim svetlima, i kli- zio je kroz noć potajno kao lopov. Na vagonima su se ocrtavale tamne siluete vojnika sa postavljenim mitraljezima. Posle ponoći sručio se snažan pljusak. Hose Arkadio Drugi nije znao gde je iskočio, ali je znao da bi hodajući u suprotnom pravcu od kretanja voza stigao u Makondo. Posle tri sata hoda, mokar do kostiju, sa strašnom glavoboljom, ugledao je prve kuće u svetlosti zore. Privučen mirisom kafe, ušao je u kuhinju gde je jedna
žena bila nagnuta nad ognjištem sa detetom u naručju.

— 'bar dan! — rekao je iscrpen. — Ja sam Hose Arkadio Drugi Buendija.

Izgovorio je celo ime, slovo po slovo, da bi se uverio da je živ. Dobro je učinio, jer žena je pomislila da je priviđenje kad je na vratima ugledala iznemoglu spodobu, pocrnelu, glave i odeće isprljane krvlju i obavijenu oreolom smrti. Ona ga je poznavala. Donela je ogrtač da ae utopli dok mu se rublje suši na ognjištu, zagrejala mu vodu da opere ranu, koja je bila samo rasečena koža, i dala mu čistu krpu da previje glavu. Potom ga je poslužila kafom bez šećera, kao što su joj rekli da piju Buendije, i raširila rublje bliže vatri. Hose Arkadio Drugi nije progovorio dok nije popio kafu.

— Mora da je bilo oko tri hiljade — šapnu.

— Šta?

— Mrtvih — objasnio je on. — Mora da su ubili sve koji su se nalazili na stanici.

Žena ga sažaljivo odmeri pogledom.

— Ovde nije bilo mrtvih — reče. — Od vremena tvog strica, pukovnika, nije se ništa desilo u Makondu.

U tri kuhinje, u kojima se zadržao Hose Arkadio Drugi pre nego što je stigao kući, rekli su mu isto: »Nije bilo mrtvih«. Prošao je preko staničnog trga i video šatre nagomilane jedne na druge, i ni tu nije našao nikakav trag pokolja. Ulice su bile puste pod upornom kišom, a kuće zatvorene, bez znakova života u njima. Jedina vest o ljudima bila su prva zvona za jutarnje bogosluženje. Kucnuo je na vrata kuće pukovnika Gavilana. Jedna bremenita žena, koju je već mnogo puta video, zatvori mu vrata pred nosom.

— Otišao je — rekla je uplašena. — Vratio se svojoj zemlji.

Glavni ulaz na elektrifikovanom kokošarniku bio je kao i obično pod stražom dvojice mesnih policajaca, koji su izgledali kao okamenjeni pod kišom, u kišnim mantilima i sa kapama od nepromočivog platna. U ulici na periferiji Crnci sa Antila pevali su u horu subotnje psalme. Hose Arkadio Drugi preskočio je dvorišnu ogradu i ušao u kuću kroz kuhinju. Santa Sofija de la Pijedad jedva je podigla glas.

— Da te ne vidi Fernanda — reče. — Sad je baš ustala. —

Kao da radi po tajnom sporazumu, odvela je sina u sobu sa nokširima, uredila mu pohaban Melldjadesov krevet i u dva popodne, dok je Fernanda spavala, dala mu kroz prozor tanjir hrane. Aurelijano Drugi jc spavao u kući, pošto ga je tu iznenadila kiša, i u tri popodne još je čekao da kiša prestane. Tajno obavešten od Santa Sofije de la Pijedad, posetio je brata u Melkijadesovoj sobi. Ni on nije verovao u verziju o masakru niti u ružan san o vozu koji je natovaren mrtvacima putovao prema moru. Prošle noći pročitao je poseban proglas narodu sa obaveštenjem da su radnici poslušali naređenje o evakuaciji stanice i da su u mirnim povorkama krenuli svojim kućama. Proglas je takođe obaveštavao da su sindikalni vođi, sa visokim patriotskim duhom, sveli svoje zahteve na dve tačke: reformu medicinske službe i izgradnju nužnika u kućama. Kasnije je objavljeno da su vojne vlasti, kada su dobile saglasnost radnika, požurile da o tome obaveste gospodina Brauna, i da ovaj ne samo što je prihvatio nove uslove nego je ponudio da plati trodnevno javno veselje kako bi se proslavio zavrtešak sukoba. Samo, kad su ga vojni komandanti zapitali pod kojim datumom da se objavi potpisivanje sporazuma, on je pogledao kroz prozor u nebo išarano munjama i načinio pokret pun neizvesnosti.

— Biće kad prestanu kiše — rekao je. — Dok traje kiša, prekidamo svaku vrstu aktivnosti.

Kiša nija padala već tri meseca, i bilo je vreme suše. Ali, kad je gospodin Braun objavio svoju odluku, sručio se na čitavu zonu banana snažan pljusak, koji je Hosea Arkadija Drugog iznenadio na putu za Makondo. Sledeće nedelje kiša je i dalje padala. Zvanično objašnjenje, ponovljeno hiljadu puta i svim sredstvima obaveštavanja, koja su vladi bila pri ruci, razglašeno po celoj državi, najzad je nametnuto: nije bilo mrtvih, zadovoljni ratnici vratili su se svojim porodicama, Kompanija banana prekida rad dok ne prođu kiše. Zakon o policijskom času važio je kao preventiva ako bude potrebno preduzimati hitne mere zbog posledica od kiše, koja neprekidno pada, ali trupe su bile u kasarni. U toku dana igrajući se sa decom »brodoloma«, vojnici su gazili kroz bare na ulicama, sa pantalonama zavmutim do članaka. Noću, posle povečerja, razbijali su vrata kundacima, izvlačili sumnjive iz kreveta i vodili ih na put bez povratka. Još su tražili zločince, ubice, podstrekače, pobunjenike protiv Ukaza broj četiri i ubijali ih, ali vojnici su sve to poricali pred bližom rodbinom svojih žrtava, koja je preplavila kancelarije komandanata tražeći vesti. 

»Sigurno ste sanjali«, insistirali su oficiri. 
»U Makondu se nije dogodilo ništa, niti se šta događa, niti će se dogoditi ikada. Ovo je srećno selo.« 

.
* * *
Nedavno se pojavila (nepotvrđena) informacija da Gabrijel Garsija boluje od demencije i da više neće pisati, jer zaborav čini svoje, kao što je stanovnicima Makonda u jednom trenutku pojeo sećanja, dok se u selu ponovo nije pojavio Melkijades i vratio im sećanja. U danima poput ovog, nije čudno što se pitam da li će neko poput Melkijadesa ikada stići i do nas.
.
* * *
Gabrijel Garsija je svojevremeno napisao da se divi ljudima koji u "100 godina samoće" traže skrivene reference ka realnosti, kao i onima koji ih pronalaze. On tvrdi da ih nema, te da ih on sam ne vidi.
Ne verujem mu.

---

♦ Ne dozvoli da umreš, a da ne doživiš ovo čudo, spavati s onim koga voliš.
♦ Nije istina da ljudi ne ispunjavaju svoje snove zato što su odrasli, odrasli su jer su prestali ostvarivati snove.
♦ Ljudi koje volimo, trebali bi da umiru sa svim svojim stvarima.
♦ Svaka stvar je živa. Potrebno je samo probuditi njenu dušu.
♦ Ako sretnete svoju pravu ljubav, trebate znati da ona nigdje neće pobjeći od vas ni kroz nedjelju, ni kroz mjesec, ni kroz godinu.
♦ U životu nije važno ono što vam se dogodi, nego ono čega se sjećate, i način na koji to pamtite.
♦ Laž je udobnija od sumnje, korisnija od ljubavi, trajnija od istine.
♦ Ako je u nešto uključena žena, ja znam da će sve biti dobro. Meni je potpuno jasno da žene upravljaju svijetom.
♦ Za stolom se može voljeti isto tako kao i u krevetu.
♦ Budi nasmijan, ne dozvoli nevolji zadovoljstvo.
♦ U porodičnom životu mnogo je lakše izbjeći nesreću, nego glupe sitne svađe.
♦ Odgovori mu “Da”. Čak i ako umireš od straha, čak i ako ćeš kasnije požaliti, jer ćeš se kajati čitav život ako mu sada kažeš “Ne”.
♦ Čovjek se ne rađa jednom, onog dana kad ga je mati donijela na svijet. Život ga tjera ponovo i ponovo, puno puta da se sam ponovo rodi.
♦ Nema lijeka koji može izliječiti ono što može izliječiti sreća.
♦ Uvijek će biti ljudi koji će te povrijediti. Nastavi da vjeruješ, samo budi opreznija.
♦ Ne opiri se toliko. Najbolje stvari se događaju onda kada ih ne očekuješ.
♦ Ja ne nosim šešir, da ga ne bih morao skidati ni pred kim.
♦ Zašto trošiti toliko riječi da se objasni što osjeća čovjek u ratu, ako je dovoljna samo jedna riječ – strah.
♦ Sjajno je misliti o prošlim zadovoljstvima, bez gorčine i kajanja.
♦ Inspiracija dolazi samo za vrijeme posla.
♦ Znanje i mudrost dolaze nama tada, kad nam više nijesu od koristi.
♦ Ne, ja nijesam bogat čovjek. Ja sam siromah s novcem, a to nije isto.
♦ Starost nema veze s tim koliko imaš godina, već koliko se staro osjećaš.
♦ Budi smiren. Umrijeti je teže, nego što se čini.

♦ Život je poput priče, nije važno koliko je dug, već koliko je dobar. Ono što je prošlo, više ne postoji, ono što će biti, još nije došlo. Postoji samo jedna tačka u kojoj se sastaju i prošlo i buduće. U toj tački je cijeli tvoj život. Iskoristi je.




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...