субота, 30. септембар 2017.

Moj izbor: Anica Savić Rebac



“Anica Savić Rebac nije bila samo najobrazovanija žena svoga doba, već je bila jedna od najobrazovanijih pojava u sveukupnoj srpskoj kulturi.” (Bratislav R. Milanović)





АПРИЛСКО ЈУТРО

У ово јутро априлско, пуно суза и тужна сунца, 
Бојажљиво сам походила земљу свога пролећа, 
И видела сам где цветају зоре неизречне 
Што осветљавају моју младост, видела дрхтаве бескраје снова 
Запаљене као сунцима цветним крунама са срцем живим: 
О лале од црвена кристала, перунике беле ко звездани велови, 
Цветови сунца и љубави, цветови плави и златни, цветови звезданих бескраја, 
О, како сам тужна кад палите снова лучеве у мојој души! 
Сребрна звона бледа с мирисом земље у првом врењу, 
Буђење рана што поново тону, у тешке облаке, 
Па модре сасе априлских ведрина 
Тихе маргерите у бездану морске траве, 
И пламене купе и гроздови свилни 
И гране јабука у цвету, сан ми отвараху чудне бескраје: 
Небесне стазе ме завале, с обрицањем једва подношљиве среће.



S A F I J S K A  O D A

Putnice večna kroza sve svetove,
Ti što svetlošću dubokom prosijavaš svest i san,
I vezom tajanstvenom držiš život i smrt;
Ti što k'o nesito sunce upijaš u se sve magle i sva mora prostranstva,
I sijaš plamenom novim iz predmeta svakog u koji god zađeš;
Zašto si izabrala za večno-usamljeno svoje ognjište
Moje srce? Što da zagreva tek svoju samoću?
Nevidno svima i slepo za sve, utonulo u mrežu snôva,
Neplodno k'o zrno svetlosti bačeno u pustinju neba,
Sito u večitoj gladi, gladno u večnoj sitosti,
Nahranjeno tek srećom svoga bola:
Ono te slavi kao skrivena
Kadionica u dnu oltara,
Tebi tek znana, — i sniva sen tvoje milosti, o Afrodita!

Na međi sna i života,
Gde teku najgorče struje,
Čekam te: Pojavi se, Večna, iz nebesnih ponora svetih!
Bolesni gôre meseci uz tvoje putanje, preda te rasuti
U ognjenoj tuzi krvare k'o rane cvetovi jesenji, —
Zgaženi dani na stazi prošlosti bolno ti cvetaju snôva u susret.

Zasijaj i meni! K'o nimfa u času tvog mitskog rođenja
Ogledalo držim ti spremno u najtišem bezdanu duše,
Već tvoj u njemu sniva lik k'o dalek plam.
Hodi! Svemeđesepred gobom ruše: vekovima se igraš dugim
Kao trenucima, sahnu daljine od zvezde do zvezde, od duše do duše.

O, spusti k'o most preko ponora mračnih
Plamenu svoju dugu napokon do praga i moje samoće.



PROLETNJI DITIRAMB

Planulo je proleće u tisuć cvetnih strukova,
Gori u ružama srce moje ljubavi,
Sada, u času kad procvali vrtovi vladaju svetom.
Bezdana trava je modra i čempresi zlatni,
Vetar je samo šušanj svile nebesna svoda,
A ja imam tvoju dušu kao prostran vrt.

Negde daleko okreću vidici
Sunčane kaskade i daždeve plave,
No srce neba gori u postojanoj žari.
Prelivaju se mesečaste manjolije k'o vodoskoci,
Sve grane drhte u zagrljaju,
A moja je duša na tvojim usnama,
Kao pečat je spuštena moja duša na tvoje usne, za navek.
U granama pevaju vetri k'o ptice purpurne,
Bezgraničnog proleća nišu nas vali.
Sunčani vinogradi kraj mora
Kroz tvoje tamne trepavice zrače,
A bašte Afrodite sjaju beskrajem kao zvezde.


***


"Ljubav pušta uvek jedan jedini koren istovremeno u dva bića čiji se jedinstveni buket i hrani njegovim sokovima. Ali, kad nestane deo tog jedinstva, sokovi koji su davali maha životu, ciknu, zgrušaju i okrenu se svojom hranljivošću otrovima, očajanju. Život koji se u takvim trenucima poriče, ne znači nihilističko prevazilaženje apsurda, nego izražava nemoć da se opstane među koordinatama jednog smisla dosegnutog tako ljudskim intelektom ljubavi u času kad nema više svega onog što mu je davalo realni čar lepote…"


***

 „Lepi se mogu nazvati miljenici svetlosti… A svetlost je lepota, kao što su lepota istina i znanje, a sredstvo kojim se ostvaruje istina, to je ljubav.“

"Ljubav je jedino kadra naše pustinje pretvoriti u oaze."



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...