Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može živjeti bez opraštanja.
I sad često biva da u meni kucne stari skitnički damar;
Sanjam jednu dobrotu bez granica kojom bih htjeo da nekog obaspem, kojom bih htjeo da me neko obaspe. Sanjam, a sam sam.
Kad sam se već drugi dan vozio (u osjećaju kome nema imena, gdje bol prelazi u tupost, kao žar usijana željeza u bjelinu) ušao je u moj kupe jedan svećenik. Čvrst i mlad čovjek. On je govorio sa suputnicima. Ja sam šutio.
Njihovi su odgovori bili glupi. On se razljutio i ućutao.
Najednom se okrenu meni: »Vas mora, gospodine, da tišti neka velika žalost!« Odgovorio sam neodređeno i kratko. Ućutali smo i ubrzo se rastali.
Šta li je taj čovjek vidio na mom licu? I šta li ga je gonilo da protiv konvencionalne diskrecije i uljudnosti učini takvu grešku?
Sigurno je da mnogi ljudi cijelog svog života i ne slute kako nesrećnih ljudi ima na svijetu.
Kad nevolja poraste i stradanja zaredaju, kad bol zaboli odveć, onda se u meni duša okrene, ispuni me prkos i drska zlobna ravnodušnost i crni ponos onih koji odviše pate.
Ne udaraj nas odveć, Gospode, i ne daji nam tereta iznad naše snage, da nam se ne pomrači sjaj Tvoj i da se zlo ne zazari nad nama.
Sad me prožima leden vjetar, dok šetam šljivikom, a u duši mi osta nedosanjan san.
Ja ne znam šta je prava sreća, ali za to ja i šutim. Šutim o svojoj sreći kao i o tuđoj.
Ljudi su u velikoj većini jadna stvorenja. Svoju sreću grade na varkama, a zlim očima gledaju oko sebe.
Knjige su dobre; nekad i ljudi; ali mnogo mi je bolje gledati kako kiša pada.
Svi gromovi nalaze u meni odziva, sve tišine nalaze u meni svoje mjesto i svi vjetrovi svoja polja i sve magle gudure.
Ljudi su mi teški i njina surovost i podlost, a vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, muka studena jutra moji najsvečaniji časovi.
U toj tišini šutnje je sve moje: vjera moja, spašena iz tolikih poraza, moja samačka radost i stradalnikova nada.
Posljednji izraz svih i najjednostavniji oblik svih nastojanja je — šutnja.
Ja hoću da zagledam u oči tom strahu što me muči u snovima. Ja ga čekam. Ja bdijem. Ali on ne dolazi kad ga očekujem, nego onda kad mu se najmanje nadam; zaskoči me i pije i grize i tek s jutrom odlazi i ostavlja me iznemogla i puna mraka i tegobe.
Mirne jutarnje misli.
Sad uviđam; gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola.
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano — u sjećanju.
I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao.
Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumcima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može živjeti bez opraštanja.
Vječni mir! — kako je dobra i velika i lijepa ta želja!
U vjetrovitoj noći.
Ja, čovjek nestalna srca, koji živim, bez mira i radosti; gorak život u tuđem hljebu, nemirne prošlosti, pune lutanja, nesnalaženja i stradanja, nestalne, teške sadašnjosti i mračne budućnosti, šiban strastima, potresen događajima i mučen od ljudi, oboren i gažen na ulazu u život, podgrižen grijehom i borbom proti grijehu — ja žudim svom dušom mir i molim noćas od Boga život vedar i tih, da se ne kidam u sebi i ne lomim svijetom.
Uvijek su noći bile mom životu kobne. Čuda su u meni nicala i kaosi hujali. Obuzdavao sam velike strasti, bio bitke, trpio poraze i slavio pobjede. Krv su mi pile sjene koje noću duh pohode. Rješavao sam i zamrsivao, naizmjence, bezbrojne zagonetke života i umišljene protivnosti.
Melanholici su kao jasika, koja drhti i onda kad druga stabla i ne osjećaju vjetra.
Veoma su česte noći kad nemir ne da usnuti. Nemir koji je isprva sladak i drag, a što duže zalazi u noć biva sve teži i mučniji.
Zvižduk vlaka koji odlazi nosi u sebi mnoštvo uspomena. U njima ima nečeg mučnog, uvijek na nešto podsjeća i uvijek na nešto drugo. U njemu je nada i bojazan polaska u svijet, bol mnogih rastanaka i sav jad besciljnih putovanja, nemir mladosti i uzaludnost mnogih očekivanja.
Sad je nebo svijetlo i puno mrkih pocijepanih oblaka. Stabla su tamna. Šum je zamukao.
Bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva? Zašto si učinio da sreća moja uvijek boravi ondje gdje mene nema?
Mali bijeli papirić, koji čeka spreman na stolu izazove nas tako često da na njemu označimo put svojih misli i lijet svojih osjećaja.
Kakav je svijet besposlen i zagrižljiv još bi iz tog izvodio zaključke u pitanju psihologije umjetničkog stvaranja. Svakako bi čitajući kako nas boli duša ili kako smo izgubili nadu, mislio na bijeli papirić.
Popodne dugo i vruće. Popodne mnogih zaborava.
Tako govori sa mnom moja duša ove noći, dok je umukla kiša.
Pelle Swedlund
